|Urednik
MOSTAR – Promocija fotomonografije „1860 dana“ autora Joze Pavkovića, održana u Mostaru u sklopu obilježavanja 33. obljetnice Hrvatske Republike Herceg-Bosne, izazvala je oštre reakcije u političkim krugovima. Političar i utemeljitelj Zdenko Lučić javno se oglasio na svom profilu, analizirajući poruke s promocije te ulogu predsjednika HDZ-a BiH i HNS-a Dragana Čovića u kontekstu Domovinskog rata.
Lučićevu reakciju i analizu prenosimo u cijelosti:Pavković o 1860 ratnih dana, Čovića nigdje !
Jučer je u Mostaru održana još jedna promocija Dragana Čovića, a u kontekstu obilježavanja 33 godišnjice Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Kao i obično bilo je nemaštovito, dosadno i predvidljivo. Ipak, malo bolje upućen gledatelj prijenosa promocije Dragana Čovića, odnosno foto monografije Joze Pavkovića, može izvući iznenađujuće zaključke.
Prvo, nepisano je pravilo da je Čović središnja ličnost u svim knjigama koje izdaje i promovira Udruga građana HAZU u BiH, a u Pavkovićevoj knjizi o 1860 ratnih dana nigdje nema Čovića. Dok je Pavković obilazio, opisivao i slikao nas na ratištima tamo sigurno nije mogao sresti Čovića. Nije ga bilo ni kada su osnivani HDZ, HZHB, HVO i HRHB. Čovićev ratni put, kao i hrvatstvo, počinje poslije rata.
Možda je zato Pavković nekako pomirljivo rekao da je „na svoj način u obrani sudjelovao gotovo svaki Hrvat u BiH, pa i djeca“. Pavković je rekao i da je agresija na BiH, znači i rat počela 10. svibnja 1991. srpskim napadom na selo Uništa. To je opet kritika Čoviću koji je nedavno naložio zastupnicima HDZ-a u Zastupničkom domu i Domu naroda Federacije Bosne i Hercegovine da glasuju za izmjene zakona po kojima je rat u BiH počeo 8. travnja 1992.
Po Pavkoviću ispade da je Čović najmanje jedanaest mjeseci bio na agresorskoj strani, sve dok ga srpski vojnici nisu istjerali iz Sokolova kriznog štaba.
Drugo, Pavković je vrlo oštro kritizirao HAZU u BiH kada je rekao: „Dok smo mi vjerovali da je dovoljno da sami znamo svoju istinu drugi su je zapisivali, umjesto nas stvarali se arhive pisali knjige i oblikovali javni narativ.
Pobjednike nas proglašavali su poraženim i etiketirali raznim optužbama.“ Sumnjam da je Bevanda shvatio poruku, a možda ni Pavković nije svjestan što je rekao. Jer, kritika najprije ide na račun Čoviću koji, kako ga je najavila voditeljica, „desetljećima zauzima jedno od središnjih mjesta političkog i institucionalnog djelovanja hrvatskoga naroda u BiH.“
Pa mogao je tijekom tih desetljeća i s tog mjesta napraviti nešto da nam „drugi ne pišu povijest, ne etiketiraju nas i ne oblikuju javni narativ“. Valjda Pavković misli da je amnestirao „predsjednika“ koji je njemu u povjerenju najavio na će „poticati promociju jedne knjige na svakoj obljetnici HRHB.“
Nije nedostajalo ni političkih poruka, i to reklo bi se na „strateškoj razini“. Zanimljivo, nije ih izgovorio političar Čović, nego autor foto monografije novinar Pavković. Pozvao je na „obnovu hrvatsko-bošnjačkog savezništva“. Kaže Pavković: „Budimo dovoljno mudri i odlučni da u miru zajedno s Bošnjacima izgradimo domovinu u kojoj će sva tri naroda biti ravnopravna.“
Tu su logika i matematika malo zaštekali jer kad dvojica grade „domovinu“ za trojicu, bez pristanka trećeg, nužno se javljaju problemi. Nije logičnija ni slijedeća Pavkovićeva poruka, ali je to prikriveno borbom „za dom“ i pozivom na izbore u listopadu.
Kaže Pavković: „Borimo se za dom, za naš hrvatski dom naroda. Da i njega će neke stranke iz nekih drugih naroda i na ovim izborima pokušati napuniti svojim uljezima. Zato nam je potrebno hrvatsko zajedništvo, a ne hrvatsko kandidatstvo (ako sam dobro razumio?). Olovkom, kao nekada puškom, četvrtoga listopada moramo stati na prvu crtu, crtu birališta moramo na bojnom polju politike izabrati naše predstavnike. Rat je završio a borba za povijesnu istinu nije. Zato sada u miru moramo obraniti ono što smo u ratu krvavo izborili i na takav način sačuvati naš narod i našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.“
Treba li uopće napominjati da se zajedništvo ne postiže nametanjem, prevarom, diktatom i prisilom. A ako Čović i ekipa budu u miru agilni kao što su bili u ratu, onda neće ni izići na „crtu birališta“ niti će uzeti olovku u ruke, kao što nisu ni pušku kada je trebalo.
