U operacijsku dvoranu prvi je put kročio 1. svibnja 1978. godine. Više od četiri desetljeća kasnije, njegova svakodnevica i dalje izgleda isto – radni tjedan često završava petkom popodne, nakon još jedne uspješno odrađene operacije u Mostaru. Za prof. dr. sc. Josipa Paladina, dobitnika Večernjakova pečata za znanost i medicinu, na svijetu nema ljepšeg ni zanimljivijeg mjesta od operacijske sale. Ona je za njega prostor apsolutne jasnoće, mjesto gdje se sve ogoljuje do srži, gdje nema varanja i gdje je nemoguće išta lažirati.
"U dvorani si 'one man band' – nema naslanjanja na koljena"
Opisujući specifičnu dinamiku neurokirurgije, dr. Paladino povlači zanimljivu paralelu sa sportom.– U nogometu, kad si među 11 igrača, uhvatiš na utakmici neki moment kad se možeš nasloniti na koljena, možeš malo šetati. Lopta nije kod tebe, trener gleda na drugu stranu... Ali u operacijskoj sali neurokirurg je sam. Asistent ima vrlo malo mogućnosti ikome išta pomoći, oni više sudjeluju edukacijski – slikovito opisuje dr. Paladino za HRT.
Ta potpuna samoća u donošenju odluka za njega nije teret, već svojevrsni užitak. Preuzimanje apsolutne odgovornosti ono je što ga pokreće, jer u neurokirurgiji sekunde znače razliku između života i smrti.– Operater ne operira prstima, nego odlukama. Važno je da operacija bude što kraća, da se pacijenti bolje i brže oporave – objašnjava ovaj legendarni liječnik, čiji zahvati, unatoč složenosti, u prosjeku traju svega četiri do pet sati.
Iskustvo ispred detaljiziranja: "Moj posao je kao razminiravanje na plus 40"
Dok mlađi kirurzi, tražeći sigurnost, često gube vrijeme pokušavajući mapirati svaki anatomski detalj u operacijskom polju, dr. Paladino se fokusira isključivo na srž problema. Davno je, kaže, prošao fazu uživanja u sitnoj preparaciji.– Kad treba donijeti odluku, primjerice kada neka žila krvari, a ne vidite koja krvari, tu može pomoći iskustvo, jer to si vidio par stotina puta. Odluke su te koje čine dinamiku, a ne prsti. Naravno, ne smijete biti ljevoruk, ali prsti su manje važni – jasan je doktor, koji svoj poziv uspoređuje s najnapetijim scenarijima:
– Moj posao je kao razminiravanje na suncu, na plus 40. Znojite se i ne smijete pomaknuti minu koja će vam eksplodirati u lice.
Unatoč tome što svakodnevno zadire u najdublje kutke ljudskog bića, strah nikada nije bio dio njegove jednadžbe.
– Kopam pacijentu po mozgu, po duši, po identitetu, dok on spava. Ali nikad nisam osjetio strah od odgovornosti. Tamo se osjećam puno bolje nego u ambulanti. Tamo mi je najugodnije, tamo sam kao riba u vodi.
Rock 'n' roll i vicevi protiv stresa
Iako je posao maksimalno ozbiljan, atmosfera u dvorani dr. Paladina sve je samo ne tmurna. Prije nego što uđe u salu, on već ima razrađen detaljan plan i nekoliko alternativnih opcija u glavi. No, kada pređe prag, prioritet mu je opustiti tim. Pričaju se šale i vicevi, a tišinu dvorane redovito razbija – dobar razglas.
– Sasvim je sigurno da dobra muzika djeluje pozitivno, isto kao i boja i kvaliteta svjetla. Volim rock and roll, R&B... U salama sam uvijek montirao zvučnike tako da sam imao dobar razglas na zidu – otkriva kirurg.
Pacijent kao ravnopravan partner, a ne broj
Ono što dr. Paladina posebno izdvaja i zbog čega ga pacijenti godinama proglašavaju jednim od najomiljenijih liječnika jest njegov pristup ljudima. Potpuna identifikacija s ulogom i odbijanje profesionalne distance ono su što unosi mir među oboljele.
– Ne distanciram se od svojeg pacijenta, to mi je možda mana, ali možda i prednost. Kada mu moram reći što mu je i pokazati što ću mu napraviti, uvijek mu to nacrtam ili objasnim na slikama.
Ljudi se boje onoga što ne znaju. Ako im pokažeš put kojim ćeš proći, bit će im lakše nego da zatvore oči i ne znaju što ih čeka – zaključuje dr. Paladino.
I upravo u toj sinergiji vrhunskog znanja, brzih odluka i duboke ljudske empatije leži tajna zbog koje je dr. Josip Paladino postao i ostao institucija regionalne medicine.
