Kako bi javnost imala puni uvid u to na koji se način montiraju priče i obmanjuju čitatelji, u cijelosti prenosimo spornu objavu spomenute stranice:
"„DOKAZI IZ HAGA - ZLOČINAC KORDIĆ IMENOVAO PREDSJEDNIKA HVO KAKANJ: PRITISNI SVE I DRŽI NA OPREZU KAKANJ!Tokom suđenja pred Haškim tribunalom u predmetu Dario Kordić i Mario Čerkez tužioci su uspjeli dokazati krivnju za zločine HVO-a počinjene u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini, pa je zločinac Kordić osuđen na 25 godina zatvora, a zločinac Čerkez na 6 godina robije.U presudi Pretresnog vijeća Haškog tribunala spominje se da je Kordić potpisao odluku kojom se Pavo Šljivić imenuje za predsjednika HVO-a Kakanj. Uzgred, upravo je Šljivić bio svjedok odbrane na suđenju Kordiću u Hagu.
„...potpisivao je odluke HZ H-B kojima se imenuje predsjednik HVO-a Kakanj, i kojima se imenuje koordinator za vezu Glavnog stožera HVO-a Srednje Bosne...“Dalje, u istoj presudi navode se presretnutni razgovori iz januara 1993. između Kordića i Tihomira Blaškića, zapovjednika Operativne zone HVO-a Srednja Bosna, osuđenog na 9 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini. U jednom dijelu razgovora Kordić sugeriše Blaškiću da drži na oprezu Kakanj i Visoko, misleći na odnos između HVO-a i Armije RBiH.
Presretnuti razgovor Kordić–Blaškić:Kordić: „Ajde ti tamo pritisni sve i posebno ove u Fojnici vamo drži na oprezu i vamo Kakanj, Visoko.““
Analiza ukazuje da stranica „Kakanj u ratu“ manipulira siječanjskim transkriptima iz 1993. kako bi legitimne obrambene mjere HVO-a lažno predstavila kao zločin, prešućujući pritom stvarni lipanjski pogrom 15.000 Hrvata.
Obična povijesna kronologija i usporedba datuma u potpunosti razotkrivaju ovu prljavu predizbornu montažu i odgovaraju na pitanje: zašto se ove laži plasiraju baš sada, uoči izbora?
Siječanj 1993. godine: Legitimna obrana i vojni oprez
Presretnuti razgovor koji stranica „Kakanj u ratu“ bombastično koristi kao nekakav „dokaz“ vođen je u siječnju 1993. godine. Svakome tko iole razumije povijesni i vojni kontekst tog vremena u Središnjoj Bosni jasno je da se radi o čistom izvrtanju teza.
U siječnju 1993. opći rat između HVO-a i Armije BiH još nije ni počeo, ali su tenzije na terenu opasno rasle.
Ono što je povijesna istina za siječanj 1993. jest to da je Armija BiH pokrenula agresiju i napala snage HVO-a u Uskoplju (11. siječnja), a nekoliko dana kasnije i u Busovači (selo Gusti Grab), s jasnim ciljem da presiječe komunikaciju i stavi Hrvate Središnje Bosne u okruženje.
Zato je je siječanjski razgovor o maksimalnom oprezu u Kaknju i Visokom bio isključivo obrambena reakcija na te napade u susjedstvu.
Prava istina o Kaknju i namjera ove predizborne propagande krije se u prešućivanju onoga što se dogodilo mjesecima nakon tog siječanjskog razgovora.
Poziv s vrha da se „pritisne sve i drži na oprezu Kakanj, Visoko i Fojnica“ predstavljao je klasičnu, legitimnu vojnu komunikaciju.
Ustrojavanje lokalnih odbora HVO-a i pozivanje vojske na maksimalan oprez na trusnim područjima bila je osmišljena isključivo kao preventivna i obrambena strategija s ciljem zaštite i spasa hrvatskog naroda koji se nalazio u potpunom okruženju.
Tvrditi da je poziv na oprez iz siječnja nekakav zločin, običan je politički blam.
Jednako tako, imenovanje Pave Šljivića za predsjednika HVO-a Kakanj, koje zlonamjerni krugovi danas pokušavaju prikazati kao "zločinačko", bilo je dio redovnih, legalnih civilno-administrativnih dužnosti unutar Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Uloga civilne vlasti HVO-a u Kaknju u tom je trenutku bila usmjerena na puko preživljavanje i organizaciju gole egzistencije naroda, od nabave hrane i lijekova pa sve do funkcioniranja osnovnih službi pod prijetnjom potpune blokade.
HVO je djelovao kao jedini štit mještana pred nadirućom opasnošću.
Lipanj 1993. godine: Stvarni i krvavi pogrom koji žele prešutjeti
Prava istina o Kaknju i namjera ove predizborne propagande krije se u prešućivanju onoga što se dogodilo mjesecima nakon tog siječanjskog razgovora. Dok su Hrvati u siječnju pozivali na oprez i obranu, u lipnju 1993. godine snage tzv. ABIH pokrenule su opći, brutalan napad na kakanjska sela.
Napad je započeo 8. lipnja, a svoj krvavi vrhunac doživio je oko blagdana Svetog Ante, 13. i 14. lipnja 1993. godine.
Kronologija i stvarni rezultati tog lipanjskog „oslobađanja“ općine Kakanj i Kraljeve Sutjeske su jezivi:
-15.000 prognanih Hrvata – U samo nekoliko dana lipnja, u nepreglednim kolonama, oko 15 tisuća kakanjskih Hrvata moralo je pod teškom paljbom napustiti svoja stoljetna ognjišta.
-79 ubijenih hrvatskih civila – Među žrtvama koje su kukavički likvidirane na kućnom pragu i u svojim dvorištima nalazilo se i šestero nedužne djece.
-1.200 zapaljenih i miniranih kuća! Preko dvadeset čisto hrvatskih sela u potpunosti je spaljeno i porušeno, kako se prognani hrvatski narod više nikada ne bi imao kamo vratiti
-Logori za Hrvate – Za sve muškarce koji nisu uspjeli pobjeći na vrijeme, otvoreni su zloglasni improvizirani logori u motelu "Sretno" i staroj direkciji Rudnika, gdje su kakanjski Hrvati sustavno mučeni, pretučeni i ubijeni.
Najveći, najglasniji i najtužniji dokaz ovog lipanjskog pogroma, a ne siječanjskog opreza, jest sudbina majke Anice Jurić. Upravo u tom ljetnom napadačkom pohodu, na blagdan Sv.Ante, vojnici tzv.Armije BiH su joj pred očima u selu Drenovik ubili trojicu sinova i supruga.
Činjenica je da su svi navedeni hrvatski dužnosnici i zapovjednici odslužili svoje haške kazne u cijelosti. Neki su to učinili kao pokajnici i trgovci, pristajući na uvjete kako bi si smanjili kazne, dok su drugi, poput Darija Kordića, svoju kaznu odležali dostojanstveno , kršćanski strpljivo do zadnjeg dana.
Svi su oni svoje pred Bogom i ljudima odradili, za razliku od onih s bošnjačke strane koji su prognali i ubili Hrvate na njihovom stoljetnom ognjištu, gdje nitko nije odgovarao.
Dok s te strane do danas traje stalno i besramno negiranje svih počinjenih zločina, čovjek se mora zapitati: kako ti ljudi uopće gledaju majku Anicu u oči kada je sretnu?
Ista stranica se dalje hvali time kako je u tim borbama fizički sačuvana zgrada Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, namjerno prešućujući jeziv i licemjeran paradoks.
Sačuvali su zidove i kamen, ali su iz tih istih sela zauvijek protjerali i očistili ono najvažnije, ljude. Jer zgrade su samo objekti, a narod je Crkva.
Sačuvati zidine, a uništiti i protjerati živu Crkvu koja je tu stoljećima disala, najgora je vrsta političkog cinizma.
Pokušaji lokalnih Facebook stranica da tri desetljeća kasnije manipuliraju datumima, miješaju siječanj i lipanj, te legitimnu obrambenu strategiju pakiraju pod zločin, jeftin su politički alat koji u Središnjoj Bosni više nikome ne može prodati maglu.
Umjesto montiranja priča, lokalni analitičari bi se konačno trebali okrenuti pravdi i zapitati zašto za zatiranje cijelog jednog naroda u Kaknju i povijesnom "Malom Rimu" – Kraljevoj Sutjesci, krvnici i danas slobodno šetaju bez ikakve odgovornosti pred licem pravde.
