|Urednik
U vojnoj povijesti obrane Središnje Bosne, pojedine taktičke kote imale su ulogu o kojoj je ovisio opstanak cjelokupnog naroda unutar opkoljene enklave.
Točno na današnji dan, 9. srpnja 1993. godine, odigrala se ključna Bitka za Zabrđe, planinsko područje i stratešku kotu na gotovo tisuću metara nadmorske visine iznad Viteza.
Višestruko brojniji napadač uspio je nakon teških borbi probiti prve obrambene crte HVO-a i privremeno ovladati ovom strateškom pozicijom, što je automatski pokrenulo domino-efekt na cijelom viteškom ratištu.
Godišnjica pada Zabrđa-Vitez
Gubitak Zabrđa doveo je u izravnu i kritičnu opasnost uže gradsko jezgro, a pod izravan udar stavljena je tvornica "Vitezit" – strateško namjenske industrije o kojoj je ovisio opstanak enklave – dovedena je u izravnu opasnost.
Iz vojne i taktičke perspektive, Zabrđe je bilo dominantna topografska kota.
Neprijatelj je zaposjedanjem visova dobio izravan vizualni kontakt i mogućnost koordinirane minobacačke paljbe po samom gradu Vitezu, čime je teritorij pod kontrolom HVO-a doveden u položaj da bude operativno presječen na dva dijela.
Iako je neprijateljski pritisak privremeno ugrozio stabilnost obrambenog sustava, nadljudskim naporima i preslagivanjem snaga HVO-a spriječena je potpuna taktička katastrofa. Cijena zadržavanja kontrole nad ovim vitalnim pravcem bila je visoka.
Na koti 1000 uz dvadesetak teže i lakše ranjenih branitelja
živote je položilo sedam pripadnika Hrvatskog vijeća obrane:
Žarko Ramljak (35), Dragan Šarić (22), Ivica Rajić (37), Milko Mišković (37), Dario Filipović (24), te njihovi suborci Slavko Rajić i Boro Šarić.
Njihova nepokolebljivost na koti 1000 ostala je ključni osigurač koji je spriječio presijecanje enklave.
Dok institucionalna sjećanja često pate od formalizma, a javni prostor od pokušaja relativizacije obrambenog karaktera Domovinskog rata, moralna obveza je ovu obljetnicu tretirati izvan uobičajenih političkih protokola i prigodnih govora.
Bitka za Zabrđe svjedoči kroz hladne povijesne činjenice o vojnoj obrani teritorija i naroda koji je bio osuđen na potpuno odsijecanje od vanjskog svijeta.
Poštivanje ustavnih i vojnih tekovina tog vremena obvezuje nas da imena ovih sedam vojnika ostanu zabilježena kao institucionalni temelj opstanka današnjeg Viteza.
