|Urednik
Gostovanje Darijane Filipović, dopredsjednice HDZ-a BiH i kandidatkinje za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH, u programu Radiotelevizije Herceg-Bosne, ponovno je u fokus javnosti vratilo pitanje dislokacije državnih institucija izvan Sarajeva.
Filipović je, govoreći o smjernicama svog budućeg djelovanja, najavila otvaranje Ureda hrvatskog člana Predsjedništva BiH u Mostaru, što je u dijelu javnosti i političkih krugova odmah otvorilo raspravu o opravdanosti i povijesti tog institucionalnog tijela.
Naime, najava o pokretanju ureda u Mostaru administrativno nije novitet na domaćoj političkoj sceni. Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH u Šetalištu Nikole Šubića Zrinskog u Mostaru službeno je otvoren u travnju 2016. godine, tijekom mandata Dragana Čovića.
Prostor je tada uspostavljen s ciljem olakšavanja komunikacije s lokalnim razinama vlasti i udrugama, a njegovo otvaranje popraćeno je i službenim blagoslovom tadašnjeg mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića.
Predstavljanje postojećeg i davno otvorenog ureda kao revolucionarnog predizbornog programa otvara ozbiljna pitanja: radi li se ovdje o potpunom nepoznavanju osnovnih činjenica s terena ili pak o svjesnom pokušaju manipulacije biračkim tijelom?
Pitanje funkcionalnosti i proračunskih troškova
Oporbeni akteri i analitičari odmah su reagirali na istup kandidatkinje Filipović, ističući kako njezino obećanje ignorira činjenicu da spomenuti ured fizički i pravno postoji već punih deset godina te da se kontinuirano financira iz proračunskih sredstava, odnosno novcem poreznih obveznika.
Postavlja se pitanje funkcionira li ova najava kao administrativni previd unutar izbornog programa ili pak kao pokušaj reaktivacije ureda koji je u proteklom razdoblju imao smanjen intenzitet rada.
Dislokacija ureda članova Predsjedništva BiH izvan glavnog grada, s obzirom na to da slični uredi u pojedinim mandatima operiraju i u Banja Luci te Tuzli, godinama je predmetom analiza koje propituju njihovu stvarnu učinkovitost u odnosu na troškove koje iziskuju.
Dok s jedne strane službena politika u tome vidi približavanje institucija građanima na terenu, kritičari drže da je riječ o neracionalnom trošenju proračunskog novca koje služi isključivo u svrhe lokalnog političkog marketinga.
Dok se stranačko predsjedništvo suočava s unutarnjim previranjima i slabom podrškom temeljnih ogranaka, ovakvi potezi pokazuju kroničan nedostatak konkretnih ideja i programa.
Kada se predizborna borba svede na obećanja o otvaranju vrata koja su već odavno otključana, politička scena dobiva još jedan zoran primjer vrijeđanja inteligencije vlastitih građana.
