Borba koja ne prestaje-zaustavimo zajedno nasilje nad ženama

Nasilje nad ženama najrašireniji je oblik ugrožavanja temeljnih ljudskih prava (pravo na život, pravo na privatnost i obiteljski život, pravo na zaštitu dostojanstva, pravo na dom, pravo na slobodu izražavanja, pravo na život bez mučenja i nečovječnog postupanja i dr.), no, ipak, najveći broj nasilja ostaje neregistriran. Žene se nerado odlučuju prijaviti nasilnika, najčešće zbog straha od izazivanja nasilnika i uzrokovanja još težeg nasilja, ekonomske ovisnosti, niske razine samopouzdanja, mišljenja kako joj inače nitko ne može pomoći… UN navodi kako je polovica svih ubijenih žena stradala iz ruku svojih sadašnjih ili bivših partnera. U svijetu je svakih 15 minuta jedna žena fizički zlostavljana. Poražavajuće su to brojke koje bi trebalo češće iznositi u javnosti, ako ne zbog pobuđivanja vijesti u javnosti kako je svaki oblik nasilja neprihvatljiv i treba ga prijaviti, onda zbog sjećanja na tri žene čiji je život nasilno prekinut.

Dana 25. studenog, 1960. Minervu, Patriu i Mariu Teresu likvidirala je Trujillova tajna policija dok su se vraćale iz posjeta zatvoru u kojem su bili njihovi supruzi. Sve tri sestre su zadavljene, a tijela su pronađena polomljenih kostiju. Vijesti o njihovom ubojstvu šokirale su i razbjesnile narod. Sestre Mirabal postale su simbolom nacionalnog i feminističkog otpora, a 1999. godine Ujedinjeni narodi su i službeno potvrdili 25. studeni kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

Prema podacima iz BiH, u posljednje 2 godine (2023.-2024.) ubijeno je 35 žena, od čega je 17 bilo u nekoj vrsti partnerske veze s počiniteljem. Dakle, statistika je poražavajuća – prosječno jedna žena mjesečno gubi život zbog nasilja u intimnim vezama.

Rodno zasnovano nasilje, kao duboko ukorijenjeni društveni problem u BiH, i uopće na Balkanu, mora prestati.

Razgovor o problemu nasilja, mora započeti i trajati, od kolijevke do groba, svuda i sa svima, muškarcima i ženama – nijedan/na psiholog/inja ne bi smio/smjela biti nezaposlen/a, jer toliko posla ima u našem društvu.

Bez sistema koji štiti ljudska prava (počev od prava na život i slobodu) i uspješno prevenira njihovo kršenje, nema života.

Kao potpisnica međunarodne Istanbulske konvencije (CEDAW), BiH je obavezna osigurati sveobuhvatan sistem prevencije, zaštite (potencijalnih) žrtava i kažnjavanja počinilaca. Bolje je imati stotinu bespotrebnih intervencija, nego jednu zakašnjelu. A o zakašnjelim prečesto čitamo u nevjerici…

Sistem zajedno stvaramo i održavamo – odgovornost leži na svima nama (u različitim oblicima i stepenima), a toga postajemo bolno svjesni čitajući užasavajuće komentare pojedinaca koje poznajemo (čak i u društveno odgovornim ulogama), a koji opravdavaju počinitelja femicida ili pokušavaju pripisati žrtvi odgovornost za počinjeni zločin.

Nade, ipak ima – zahvaljujući brojnim komentarima i muškaraca i žena, koji javno osuđuju femicid i rodno zasnovano nasilje, i pokazuju podršku ženama.

Moramo shvatiti uzroke nasilja (koji proizilaze iz patrijarhalnog vrijednosnog sistema u kojemu je muškarac vrijedniji od žene i kome ona pripada), hladne glave, objektivno, i moramo djelovati u smjeru postizanja nulte stope tolerancije prema (rodno zasnovanom) nasilju.

I to moramo učiniti kao individue i kao društvo. Moramo se odgojiti u građan(k)e koji znaju o i poštuju ljudska prava – bez izuzetka.

Nasilje nije privatna stvar, ne smije ostati “u četiri zida”. Razbijmo iluziju – nema nevinih posmatrač(ic)a.

Nasilje nad ženama moguće je prijaviti na SOS telefone:

1265 za Federaciju BiH

1264 za Republiku Srpsku