900 milijuna eura za BiH: pomoć, uvjet ili politički alat?

Službeni narativ je bolno poznat: BiH kasni, BiH se svađa, BiH je neodgovorna i bezobrazna prema svojim građanima jer ne povlači novac koji joj je „namijenjen“. Taj novac je spreman, samo trebamo potpisati, imenovati koordinatora i usvojiti „tehničke“ sporazume. A oni koji upozoravaju na bilo kakve detalje, oni koji traže vrijeme da pročitaju sitni tisak, odmah se etiketiraju kao blokatori, kao ljudi koji bacaju novac, kao neprijatelji vlastitog naroda.

No postavlja se pitanje: je li to doista novac koji nam netko daje iz čiste dobrohotnosti? Ili je možda riječ o instrumentu čija je stvarna cijena zapisana u stupcima koje nitko ne čita i odredbama o kojima se ne raspravlja? Plan rasta za Zapadni Balkan nije humanitarna akcija; to je mehanizam prilagodbe, instrument kojim se naše gospodarstvo, zakonodavstvo i institucije prilagođavaju određenom modelu – modelu koji u Bruxellesu definiraju ljudi čiji primarni interes nije dobrobit stanovnika Bosne i Hercegovine, već funkcioniranje vlastitog sustava i širenje vlastitog utjecaja.

Tko zapravo ima koristi od toga da BIH što prije potpiše? Sigurno ne građani kojima se obećavaju “bolje javne usluge” i “nova radna mjesta” – floskule koje smo čuli s ranijim fondovima, a čiji se rezultati danas teško osjećaju. Izravno će profitirati konzultantske tvrtke koje će pisati izvješća o provedbi reformi, međunarodne organizacije prisutne u zemlji čiji se proračuni produžuju punjenjem takvih fondova, domaći političari koji će moći pokazati da su “nešto potpisali”, te, konačno, gospodarski subjekti iz država članica EU koji će se natjecati na natječajima za infrastrukturne projekte financirane tim sredstvima.

Dugoročne troškove ove žurbe, međutim, snosit će domaći porezni obveznici. Reforme koje se provode pod imperativom “povlačenja sredstava” često su reforme čiji se troškovi održavanja i posljedice ne izračunavaju u trenutku potpisivanja. Nova europska pravila znače novo izvještavanje, nove agencije, nova tijela, nove postupke – a sve to košta. Tko će platiti održavanje infrastrukture izgrađene europskim novcem kada se fondovi zatvore? Tko će financirati rad institucija osnovanih kako bi se zadovoljili europski kriteriji? Odgovor je, naravno, domaći proračun, odnosno domaći građani.

Posebno je indikativna usporedba s Albanijom, koja je, kako smo obaviješteni, već “povukla 100 milijuna eura”. Ne govori nam se, međutim, pod kojim uvjetima je taj novac povučen, koliko je albanskih poduzetnika sudjelovalo u njegovoj realizaciji, koliko je albanskih stručnjaka bilo uključeno u definiranje projekata. Vjerojatnije je da je novac otišao stranim izvođačima, da su studije izvodljivosti pisali strani konzultanti, da je albanska domaća pamet ostala po strani – jer tako ti aranžmani funkcioniraju. Brzina povlačenja sredstava mjeri se brzinom potpisivanja ugovora sa stranim tvrtkama, a ne brzinom jačanja lokalnih kapaciteta.

Domaća stručnost se sustavno omalovažava i zaobilazi. Kada ministar financija ne dođe na sjednicu, to se tumači kao opstrukcija i neodgovornost. Ali je li itko postavio pitanje što se krije iza te odluke? Možda je riječ o otporu potpisivanju dokumenata koji nisu dovoljno analizirani? Možda je riječ o svijesti da se potpisivanjem sporazuma odriče dijela suvereniteta u kreiranju ekonomske politike? Možda je to jednostavno pokušaj da se domaći stručnjaci – koliko god ih mediji prozivali – ipak pročitaju ono što se od njih traži da potpišu?

Jer evo što se događa istog dana kada nedostaje potpis: delegacija EU najavljuje kampanju za “približavanje Plana rasta” građanima. Kampanju! Dakle, ne dodatni pregovori, ne pojašnjenje spornih točaka, ne otvaranje prostora za domaće prijedloge, već kampanju – jednosmjernu komunikaciju čiji je cilj uvjeriti, a ne slušati. To je mehanizam oblikovanja javnog mnijenja koji nema nikakve veze s demokratskom raspravom; to je mehanizam upravljanja percepcijom, gdje se građani tretiraju kao publika koju treba uvjeriti u nešto što su drugi već odlučili.

Zanimljivo je kako se argument „drskosti prema građanima“ koristi upravo protiv onih koji nisu spremni potpisati. Kao da je veća drskost tražiti vrijeme za razmišljanje nego potpisivati ​​dokumente čije dugoročne posljedice ne razumijemo. Kao da je veća šteta propustiti priliku za novac nego preuzeti obveze koje će nas koštati desetljećima. Kao da su građani toliko glupi da ne vide razliku između ulaska novca i odlaska suvereniteta.

Pravi strateški interes Bosne i Hercegovine nije u tome da što prije povuče što više novca iz bilo kojeg fonda. Pravi interes je u izgradnji vlastitih kapaciteta za planiranje, provedbu i evaluaciju javnih politika. To znači da prije potpisivanja bilo kakvog aranžmana moramo imati domaće stručnjake koji će ga analizirati, domaće institucije koje će ga moći provesti i domaću javnost koja će razumjeti što se potpisuje. Bez toga, svaki potpis je čin samokolonizacije, dobrovoljne predaje donošenja odluka onima koji nas ne vide kao ravnopravne partnere, već kao prostor za širenje svog utjecaja.

Postoji alternativa. Umjesto da želimo potpisati sve što se stavi na stol, mogli bismo inzistirati da se sredstva iz Plana rasta usmjere u jačanje domaćih istraživačkih kapaciteta, u obrazovanje domaćih stručnjaka, u razvoj tehnologija koje možemo sami održavati. Mogli bismo tražiti da se projekti definiraju na temelju domaćih analiza, a ne na temelju studija koje pišu strani konzultanti s ciljem zadovoljavanja stranih kriterija. Mogli bismo inzistirati da se sredstva ne povlače pod svaku cijenu, već po cijeni koja je za nas prihvatljiva i održiva.

Političke odluke u suvremenom svijetu rijetko se donose izolirano; one su proizvod složenih međunarodnih pritisaka, financijskih interesa i regulatornih trendova koji se često predstavljaju kao neutralni i tehnički. Međutim, nijedna tehnička odluka nije politički neutralna. Svaki sporazum, svaki ugovor, svaki plan reformi nosi određenu viziju društva, određenu raspodjelu moći, određene pretpostavke o tome tko bi trebao odlučivati, a tko bi trebao izvršavati.

Zato pitanje ovih 900 milijuna eura nije pitanje hoćemo li biti dovoljno brzi i poslušni da ih dobijemo. Pitanje je želimo li ih dobiti pod uvjetima koji nas pretvaraju u puke izvršitelje tuđih ideja ili smo spremni riskirati i kasniti te biti optuženi za blokade, samo kako bismo sačuvali prostor za vlastitu inteligenciju, vlastitu stručnost i vlastitu viziju razvoja.

Jer ono što nam se danas nudi nije samo 900 milijuna eura. Nudi nam se uloga poslušnih slugu u svijetu u kojem se oni koji misle samostalno, koji se usuđuju postavljati pitanja i koji nisu spremni potpisati bez razumijevanja, označavaju kao blokatori i neprijatelji napretka. A najveća blokada napretku nije sporo potpisivanje; najveća blokada je uvjerenje da se napredak postiže odricanjem od vlastitog mišljenja.

Ako je cijena tih 900 milijuna eura naša intelektualna autonomija, onda je to cijena koja je previsoka za platiti. Jer novac dolazi i odlazi, fondovi se otvaraju i zatvaraju, ali sposobnost da samostalno razmišljamo o vlastitoj budućnosti – kad je jednom izgubimo, teško ćemo je ponovno pronaći. I dok nas uvjeravaju da je naš interes biti dio “europske obitelji”, možda bismo se trebali zapitati jesu li svi članovi u toj obitelji jednako tretirani ili postoje oni koji odlučuju i oni koji samo potpisuju.

Građani Bosne i Hercegovine zaslužuju više od kampanje koja će ih uvjeriti da potpišu ono što nisu pročitali. Zaslužuju vlastite stručnjake koji će analizirati svaku odredbu, vlastite institucije koje će moći provesti svaku reformu i vlastitu javnu raspravu u kojoj će se čuti svi glasovi – ne samo oni koji govore u ime “napretka” i “europskih vrijednosti”. A ako to znači da ćemo povući manje novca, ali zadržati više pameti, onda je to cijena koju vrijedi platiti. Jer inteligencija je jedini resurs koji nam nitko ne može dati niti oduzeti – osim ako je se sami dobrovoljno ne odreknemo.

Izvor: Logično