Iako su ispunili uvjete za odlazak u mirovinu, država ih je ostavila u pravnom i egzistencijalnom vakuumu – dovoljno stari da ne mogu raditi, ali bez prava koja su desetljećima zarađivali pod zemljom.
U njihovim zdravstvenim knjižicama danas stoji gotovo ponižavajuća oznaka: „umirovljenik na čekanju”. Za mnoge je to simbol sustava koji ih je, kako kažu, zaboravio upravo onda kada im je pomoć najpotrebnija.
Nakon gotovo godinu i pol čekanja, rudari poručuju da više nemaju izbora. U ponedjeljak stupaju u štrajk glađu ispred rudnika, upozoravajući da su ionako već mjesecima gladni i prisiljeni snalaziti se kako znaju.
„Idem raditi privatno za 30 maraka, bolestan sam, imao sam moždani udar i dijabetes, ali moram prehraniti obitelj”, kaže jedan od bivših rudara, dok drugi priznaje kako sa 60 godina ovisi o očevoj mirovini.
Posebno boli činjenica da štrajk glađu dolazi uoči Bajrama.
„Bajram dolazi, a mi nemamo ništa”, poručuju rudari koji su desetljećima silazili u jame, radeći jedan od najtežih i najopasnijih poslova u zemlji.
Problem godinama poznat, rješenje i dalje na čekanju
Glavni razlog zbog kojeg rudari ne mogu ostvariti pravo na mirovinu jesu neuplaćeni doprinosi i nepovezan radni staž, problem koji godinama prati rudarski sektor u Federaciji BiH.
Mnogi rudnici posluju s velikim dugovima, a radnici posljedice osjećaju tek kada pokušaju otići u zasluženu mirovinu.
Iako je prije dva mjeseca Vlada Federacije BiH objavila da su odobrena sredstva za uplatu doprinosa za dio zeničkih rudara, novac još nije operativno iskorišten, a ljudi su ostali bez odgovora.
Sindikalni predstavnici upozoravaju da rudari više nemaju vremena za čekanje.
„Što još čovjeku treba nakon 17 ili 18 mjeseci bez osnovnih prava?“, pitaju iz sindikata, dok iz nadležnog Federalnog ministarstva energetike, rudarstva i industrije, prema tvrdnjama rudara, danima nema odgovora.
„Državu smo iznijeli na leđima”
Među bivšim rudarima posebno je prisutan osjećaj izdaje. Podsjećaju da su radili i u najtežim vremenima — tijekom rata, gospodarskih kriza i pandemije.
„Kad nitko nije radio, rudari su radili. Nismo stajali ni za vrijeme korone. Državu smo nosili na leđima, a danas nas ostavljaju bez ičega“, poručuju.
U zemlji u kojoj se političke rasprave vode svakodnevno, pitanje više od 40 rudara koji gotovo godinu i pol čekaju ono što su zaradili vlastitim zdravljem i životom ostaje bez konkretnog odgovora.
Ako se ništa ne promijeni, Bajram će – kažu – dočekati pod šatorima, u štrajku glađu, čekajući ono što su odavno trebali dobiti: pravo na dostojanstvenu starost.
