Nije riječ o nekoj iracionalnoj panici pred Hrvatima kao narodom, nego prije svega o strahu od promjene pravila igre u državi koja ionako funkcionira na krhkoj ravnoteži.
Ključ problema leži u tome što bi svako jače institucionalno ili teritorijalno definiranje hrvatske autonomije otvorilo pitanje same strukture Bosne i Hercegovine. U političkom razmišljanju velikog dijela bošnjačke scene, to nije izoliran zahtjev nego potencijalni početak šireg procesa u kojem bi se vrlo brzo ponovno aktiviralo i pitanje Republika Srpska. Drugim riječima, ono što se javno predstavlja kao borba za “građanski model” često u pozadini ima vrlo konkretan strah od raspada države.
U takvom odnosu snaga demografija igra ogromnu ulogu. Bošnjaci su najbrojniji narod i model u kojem prevladava princip jedan čovjek – jedan glas objektivno im ide u korist. S druge strane, Hrvati inzistiraju na konceptu konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja, jer bez toga, u praksi, vrlo lako postaju politički nadglasani. Tu nastaje sudar dva modela države, a ne samo dva naroda. Taj sukob nije teorijski nego svakodnevno vidljiv kroz institucije poput Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, gdje se pitanje legitimnog izbora hrvatskog člana godinama nameće kao jedan od ključnih političkih problema.
U pozadini svega i dalje stoji i iskustvo rata, posebno sukob između Hrvata i Bošnjaka tijekom Bošnjačko-hrvatski sukob, koji nikada nije do kraja politički ni psihološki zatvoren. Zbog toga svaka ideja teritorijalnog razgraničenja automatski izaziva nepovjerenje i refleksnu obrambenu reakciju.
No istovremeno, ono što se često prešućuje ili svodi na političke etikete jesu stvarne snage hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nisu nikakav privremeni ili sporedni faktor, nego narod s dubokim povijesnim kontinuitetom na ovom prostoru još od ranog srednjeg vijeka. Taj kontinuitet im daje legitimitet koji ne proizlazi iz političkih dogovora nego iz same povijesne činjenice da su jedan od temeljnih naroda zemlje.
Uz to ide i snažno razvijen kulturni identitet koji se održava kroz institucije, obrazovanje i svakodnevni život. Hrvatska kulturna infrastruktura u Bosni i Hercegovini nije simbolična nego funkcionalna i živa, i upravo ona čini važan dio ukupne raznolikosti države. To nije zatvoren sustav nego paralelna komponenta bosanskohercegovačkog društva koja ima vlastitu dinamiku i kontinuitet.
Jedna od najizraženijih karakteristika Hrvata u BiH je razina organiziranosti i međusobne povezanosti. Iako su brojčano najmanji od tri konstitutivna naroda, uspijevaju održati političku relevantnost upravo zahvaljujući strukturi, disciplini i snažnim vezama unutar zajednice, ali i s dijasporom. To nije slučajnost nego rezultat dugotrajnog iskustva života u složenom političkom okruženju.
U društvenim i ekonomskim analizama često se pojavljuje i percepcija Hrvata kao poduzetnog i organiziranog naroda. Takva reputacija nije bez temelja i predstavlja svojevrsnu “tihu prednost” koja se ne vidi uvijek u političkim raspravama, ali ima stvaran utjecaj na položaj zajednice u širem društvu.
Važan element snage je i obrazovni sustav koji omogućava očuvanje identiteta kroz generacije. Kontinuitet obrazovanja na vlastitom jeziku i programu nije samo kulturno pitanje nego i strateško, jer osigurava dugoročnu stabilnost zajednice u uvjetima stalnih političkih pritisaka.
Na kraju, ne može se zanemariti ni geopolitička dimenzija. Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju izravnu vezu s Hrvatska kao članicom Europske unije, što im daje dodatnu političku i ekonomsku težinu koju druga dva naroda nemaju na isti način. Ta veza nije samo simbolična nego konkretan faktor u međunarodnim odnosima i pregovorima.
Kad se sve to uzme u obzir, jasno je da otpor prema jačem političkom pozicioniranju Hrvata ne proizlazi iz njihove slabosti, nego upravo suprotno – iz činjenice da su, unatoč brojčanoj inferiornosti, dovoljno strukturirani, povezani i ukorijenjeni da ostanu relevantan faktor. Problem Bosne i Hercegovine nije u tome što je jedan narod prejak ili preslab, nego u tome što tri različite političke vizije države i dalje pokušavaju živjeti unutar istog okvira bez stvarnog konsenzusa kako taj okvir treba izgledati.
