|Urednik
Dok se u Sarajevu gotovo svakodnevno organiziraju tribine i konferencije o takozvanoj građanskoj Bosni i Hercegovini, svaki spomen federalizacije, teritorijalnog preustroja ili legitimnog predstavljanja Hrvata i dalje izaziva gotovo refleksne optužbe o „podjeli države“, „trećem entitetu“ i „rušenju BiH“. Upravo tu mnogi vide jedan od najvećih političkih paradoksa današnje Bosne i Hercegovine – jedni politički koncepti smatraju se legitimnim i poželjnim, dok se drugi unaprijed proglašavaju prijetnjom, bez ozbiljne rasprave i bez pokušaja razumijevanja razloga zbog kojih uopće nastaju.
Činjenica koju ni najveći zagovornici unitarne građanske države ne mogu zaobići jest da Bosna i Hercegovina prema Daytonskom sporazumu nije uređena kao građanska republika jednog političkog naroda, nego kao složena država triju konstitutivnih naroda – Hrvata, Bošnjaka i Srba – te dvaju entiteta. Upravo je taj kompromis zaustavio rat i omogućio kakvu-takvu institucionalnu ravnotežu.
Pitanje legitimnog političkog predstavljanja jedno je od ključnih otvorenih pitanja u Bosni i Hercegovini. Hrvatski politički predstavnici i značajan dio hrvatske javnosti godinama upozoravaju da sadašnji izborni model omogućuje da brojniji narod presudno utječe na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Upravo je višestruki izbor Željka Komšića, dominantno glasovima iz većinski bošnjačkih sredina, za mnoge Hrvate postao simbol političkog nadglasavanja i osjećaja institucionalne neravnopravnosti.
Zagovornici izmjene Izbornog zakona tvrde da se ne radi o privilegijama niti teritorijalnim podjelama, nego o pokušaju da svaki konstitutivni narod može birati vlastite legitimne političke predstavnike, kako je i predviđeno duhom Daytonskog sporazuma. Kritičari sadašnjeg sustava upozoravaju da bez tog načela raste nepovjerenje i osjećaj političke marginalizacije, osobito među Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom.
Ako je legitimno zagovarati građansku BiH, zašto nije legitimno otvoriti raspravu o federalizmu?
Ako je dopušteno govoriti o promjeni ustavnog uređenja prema unitarizaciji, zašto je svaki prijedlog decentralizacije automatski proglašen opasnim?
Demokracija bi, barem u teoriji, trebala podrazumijevati pravo na političku raspravu – a ne unaprijed određene „dozvoljene“ i „zabranjene“ teme.
Ključno pitanje više nije želi li netko građansku ili federalnu Bosnu i Hercegovinu.
Pitanje je može li država dugoročno opstati ako jedan konstitutivni narod godinama ima osjećaj da mu drugi biraju političke predstavnike i određuju granice političke volje.
Stabilna Bosna i Hercegovina ne može se graditi na preglasavanju, nego isključivo na dogovoru, međusobnom poštovanju i stvarnoj jednakopravnosti – ne samo na papiru, nego i u političkoj praksi.
