|Urednik
Dok se globalna geopolitička scena suočava s tektonskim poremećajima koje je teško pratiti, predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini odvija se u začuđujućem vakuumu ideja, strateške inertnosti i površnog marketinga
Sve iole ozbiljnije političke stranke kalkuliraju, uzajamno se štede i energiju troše na uobičajene protokolarne aktivnosti: stranačke skupove, šetnje, plakate te snimanje kratkih formi za društvene mreže poput reelsa i storyja.
U trenucima kada država bilježi ekonomski pad, zatvaranje industrijskih pogona i stagnaciju namjenske industrije, goruća pitanja sigurnosti i fiskalne nestabilnosti tretiraju se površnim pohvalama ili plitkim kritikama.
Najbolji primjer takvog skretanja pažnje s realnih problema jest najnoviji politički manevar člana Predsjedništva BiH i čelnika Demokratske fronte (DF) Željka Komšića.
On je usred kampanje plasirao ideju o formiranju takozvane „koncentracijske vlade” probosanskih stranaka na federalnoj i državnoj razini, nastupajući s pozicije pritiska i ignorirajući izbornu volju građana prije nego što su uopće izašli na birališta.
Taj je pokušaj nametanja postizbornih križaljki brzo naišao na zid; premijer Federacije BiH Nermin Nikšić (SDP) oštro je uzvratio Komšiću poručivši kako od takve vlade neće biti ništa te da će Trojka nastaviti voditi procese isključivo s partnerima koji dobiju stvarno povjerenje građana, čime je ogolio Komšićevu ideju kao čistu stranačku kalkulaciju.
Geopolitička sljepoća i geopolitički triler preko Atlantika
Dok se domaća politička elita bavi unutarnjim preslagivanjima, svijet proživljava promjene koje su do prije nekoliko godina bile nezamislive.
Najbolji dokaz geopolitičkog preslagivanja zbio se nedavno u Bruxellesu: predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predložila je Kanadi da postane prva pridružena članica Europske unije.
Riječ je o presedanu, takva kategorija u ugovorima EU-a pravno uopće ne postoji, već je osmišljena kako bi Unija u savezu s Otavom stvorila ekonomski štit protiv agresivne carinske politike administracije Donalda Trumpa, o čemu je kanadski premijer Mark Carney otvoreno govorio pred Europskim parlamentom.
Dok Europska unija iz čistog pragmatizma otvara vrata državama s druge strane Atlantika, a Ukrajina i Moldavija zbog geopolitičkih izvanrednih okolnosti dobivaju jasniju europsku perspektivu, službeno Sarajevo o tome šuti.
Ključni kreatori vanjske politike, poput člana Predsjedništva Denisa Bećirovića i ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, o euroatlantskim integracijama govore kroz retoriku iz 2010. ili 2011. godine iz doba Obamine administracije.
Oni zanemaruju realnost da je članstvo u NATO-u i EU-u primarno hladna politička odluka velikih sila, a ne automatska nagrada za ispunjavanje formalnih upitnika.
Prodavači „magije” na domaćem tržištu
Suočeni s nemogućnošću da unutar države nametnu ključne reformske procese, ušli su kao slabiji partneri u komplicirane koalicijske odnose s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem.
Kao obrambeni mehanizam, domaći su dužnosnici odlučili vlastitoj, uplašenoj i ranjivoj publici ponuditi politički ekvivalent „magije” koja navodno liječi sve probleme.
Građanima koji opravdano strahuju za sigurnost i teže europskom standardu neprestano se maše simbolima, umjesto konkretnim strategijama.
Dok se ministar vanjskih poslova snima selfi-kamerom za društvene mreže, a predsjednik države šalje tiktoterske poruke iz Washingtona izbjegavajući ozbiljne televizijske intervjue, realnost na terenu ih demantira.
Dok Konaković ponavlja tezu da je Milorad Dodik politički marginaliziran i „mrtav”, predsjednik SNSD-a u Jeruzalemu vodi izravne razgovore s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom o finalizaciji gospodarskih projekata i sigurnosnoj suradnji, demonstrirajući da itekako posjeduje međunarodne kanale komunikacije.
Pad međunarodnog pravnog poretka: Kada simboli zamijene strategiju
U isti paket političkog marketinga spada i neprestano inzistiranje na Rezoluciji Opće skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici iz svibnja 2024. godine.
Iako ta rezolucija ima golem simbolički, povijesni značaj, njezina politička težina u današnjem, promijenjenom svijetu slabi.
U svijetu u kojem se pred očima javnosti odvijaju drugi sukobi na koje najmoćnije sile uopće ne reagiraju, pojam međunarodnog prava i deklarativnih osuda gubi smisao. Tko god građanima simboliku prodaje kao realnu obrambenu strategiju, svjesno ih obmanjuje.
Zaokret koji je potreban Bosni i Hercegovini ne leži u vanjskim apelima, nego u jačanju vlastite političke, institucionalne i ekonomske moći.
Tri ili četiri stranke koje će nakon izbora neminovno morati formirati vlast morale bi pokazati ozbiljnost barem u izboru stručnih kadrova, kada su je već propustile pokazati u kampanji.
Suparnici i destruktivne politike unutar države znatno će više poštovati onoga tko iza sebe ima stvarni legitimitet, ekonomsku stabilnost i institucionalnu snagu, nego one koji se uzdaju isključivo u inozemne sankcije i zastarjele međunarodne narative.
Pravila u geopolitici, nažalost, i dalje određuje jači.
