Zašto se slike uništenog hrvatskog sela Borovica podmeću kao Stupni Dol?

Upravo zbog tih razlika, način na koji se o njima govori i kako se vizualno predstavljaju u javnom prostoru zahtijeva posebnu pažnju i odgovornost.

Selo Borovica, koje čine Donja i Gornja Borovica, krajem 1993. godine bilo je poprište napada pripadnika tzv Armije Bosne i Hercegovine na hrvatsko civilno stanovništvo. Tokom tog napada selo je gotovo u potpunosti spaljeno, kuće su uništene, a civili, uglavnom starije osobe koje nisu napustile svoje domove, ubijeni ili protjerani. Hrvatsko stanovništvo Borovice nakon toga se nikada nije vratilo u značajnijem broju, a selo je ostalo simbol stradanja i nestanka jedne zajednice. Iako se o ovom zločinu govori u svjedočenjima preživjelih i lokalnoj memoriji, on nikada nije dobio odgovarajući sudski epilog, što dodatno produbljuje osjećaj nepravde i zaborava među obiteljima žrtava.

Svjedočanstva preživjelih:

U jednoj noći i jednom danu vareška općina je gotovo očišćena od Hrvata. Po ulasku postrojbi Armije BiH u Vareš nastala je nezapamcena pljačka hrvatske imovine, a pljačkaši su dolazili iz Breze, Kaknja, Visokog, čak iz Zenice.

Selo Borovica je 5. studenoga 1993. potpuno uništeno, nijedna kuća ili gospodarska zgrada nisu ostale. Župna crkva s vjeronaučnom dvoranom i župnim stanom je srušena i zapaljena. Jozo Pavić (80), zvani Kardelj, ostao je u Borovici i tu je zaklan, elektricar Marko Perić (1932.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kući, Stijepo Marković, sin Ilijin (1938.), govorio je da nece bježati iz svoga sela jer ce doći njegovi prijatelji Muslimani, a liječnicka obdukcija je pokazala da je udaren tupim predmetom u potiljak glave, da je pretučen, da je u njega ispaljen metak i da je uboden nožem u leda, Ilija Zovkić (1945.) zaklan je u svome svinjcu. Zarobljeni vojnik HVO-a Kruno Djaković, sin Željkov, naden je mrtav smrskane glave, zatiljka rasječena oštrim predmetom, s dva uboda na grudima oštrim predmetom, gornji dio tijela mu je bio nagoren, a lijeva šaka je izgorjela. Ivi Vukančiću su presječene vene na rukama i ostavljen je u kući da iskrvari i umre.

„Petog, šestog i sedmog studenog Borovica je gorjela. Ubijeno je 18 naših bojovnika i civila. Svih 315 obiteljskih domova je spaljeno do temelja, kao i oko tisuću gospodarskih objekata. Pripadnici tadašnjeg UNPROFOR-a ušli su u selo u trenutku kad je gorjelo te nakon toga izjavili da su vidjeli nešto što normalan ljudski um ne može uraditi“, kaže Dražena Klarić, tajnica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vareša.

Grga Vukanačić, predsjednik Mjesne zajednice Borovica također kaže da su mu slike Borovice u plamenu i danas itekako žive u sjećanju.

„Mi smo taj plan vidjeli na Daštanskom gdje je bila pukovnija HVO-a Vareš. To su kilometri daleko od Borovice, ali plamen se jasno vidio, a za strašan zločin nad Borovicom nitko nije odgovarao niti nam je jasno hoće li ikada“, kaže Vukančić.

Naročito je stradala borovička crkva. O razaranju sakralnih zgrada u Borovici dao je izjavu tamošnji župnik 25. svibnja 1994. godine, u kojoj navodi da je borovička crkva Preobraženja Gospodina Našega potpuno uništena. Od crkve i župske kuće ostali su samo zidovi koji strše kao sablast. U crkvi je izgorjelo sve što je moglo izgorjeti. Aluminijski lim se rastalio i leži na ruševinama. Glava zvonika je srušena. Na platou ispred crkve leži veliki križ, koji je oboren s vrha tornja i polomljen. Unutrašnjost crkve je zgarište s puno otpadnog materijala. Oltarski prostor i sakristija su potpuno uništeni. Kamena krstionica razbijena je na četiri dijela. Kapele na grobljima su provaljene i opljačkane, a na njima su polupani križevi. Sve dragocjenosti iz njih su odnesene. Između ostaloga zlatno i srebreno crkveno posuđe. Na svim križevima koji su se nalazili na raskrižjima putova i ispred obiteljskih kuća Kristova tijela su uništena, glave slomljene i slično. Pored svega toga crkva i župni stan su minirani.

Major Hakan Birger, zapovjednik 8. cete NORDBAT 2 – nordijskog bataljuna u sastavu UNPROFOR-a, izjavio je je da je šteta što zločin u Borovici nije prikazan kao i zločin u Stupnom Dolu.

Predstavnici vareških Udruga proisteklih iz Domovinskog rata kažu da su kompletnu dokumentaciju vezanu za zločine nad Hrvatima Borovice pravosudnim tijelima BiH, a do danas nema nikakva odgovora.

Stupni Dol, selo u neposrednoj blizini Vareša, stradalo je 23. listopada 1993. godine Za razliku od Borovice, zločin u Stupnom Dolu je detaljno dokumentiran i bio je predmet međunarodnih sudskih procesa. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju ovaj događaj je pravno kvalificiran kao ratni zločin, a pojedini odgovorni su priznali krivicu ili bili osuđeni. Stupni Dol je tako postao jedno od najpoznatijih mjesta stradanja Bošnjaka u srednjoj Bosni.

Problem nastaje u trenutku kada se ove dvije odvojene tragedije u javnom prostoru počnu miješati, naročito kroz nepreciznu ili neodgovornu upotrebu fotografija. U dijelu bošnjačkih medija godinama se ponavljaju primjeri u kojima se fotografije razrušene Borovice koriste kao ilustracija stradanja Bošnjaka u Stupnom Dolu. Iako obje slike prikazuju ratno razaranje, takva praksa briše razliku između dva događaja, zamagljuje povijesni kontekst i dovodi javnost u zabludu.

Korištenje fotografija jednog zločina za predstavljanje drugog nije samo profesionalni propust, već i etički problem. Time se, svjesno ili nesvjesno, negira ili relativizira stradanje jedne zajednice, dok se istovremeno instrumentalizira patnja druge. Žrtve Borovice na taj način postaju nevidljive, a njihovo stradanje se prešutno prisvaja u tuđi narativ. Istovremeno, ni žrtvama Stupnog Dola se ne čini usluga, jer se njihova tragedija predstavlja netočnim vizualnim svjedočanstvom.

Preciznost u izvještavanju o ratnim zločinima nije tehničko pitanje, već temelj poštovanja prema žrtvama i minimum profesionalne odgovornosti. Svako selo, svaka žrtva i svaki zločin imaju svoj kontekst i svoje mjesto u povijesti. Miješanje tih činjenica produbljuje nepovjerenje među zajednicama i otežava ozbiljno suočavanje s prošlošću.

Ako Bosna i Hercegovina želi graditi kulturu sjećanja koja vodi ka razumijevanju, a ne ka novim podjelama, tada mediji moraju prestati s praksom simboličkog prepisivanja tuđe patnje. Istina, koliko god bila teška i složena, ne smije biti selektivna jer samo potpuna i točna istina može biti temelj pravde i pomirenja.