|Muhamed Švrakić
Muhamed Švrakić oglasio se na svom Facebook profilu otvorenim pismom upućenim prvenstveno bošnjačkom narodu, u kojem poziva na političku zrelost, prestanak preglasavanja Hrvata i zajedničku izgradnju stabilne Bosne i Hercegovine.
Njegov status prenosimo u cjelosti:
FEDERACIJU SMO ZAJEDNO NAPRAVILI – VRIJEME JE DA PRESTANEMO JEDNI DRUGIMA BIRATI PREDSTAVNIKE
Postoje trenuci kada narod mora imati dovoljno političke zrelosti da pogleda i vlastite greške.
Zato ovo prvenstveno pišem nama Bošnjacima.
Ne Hrvatima.
Ne HDZ-u.
Ne Zagrebu.
Nama.
Jer nije dovoljno stalno govoriti šta su drugi pogriješili prema Bosni i Hercegovini.
Moramo imati hrabrosti pitati:
Šta smo mi mogli uraditi drugačije?
Bošnjaci i Hrvati su prije samo tridesetak godina bili u ratu.
Ginuli smo.
Protjerivali jedni druge.
Rušili gradove.
A onda smo napravili nešto što je tada izgledalo gotovo nemoguće.
Sjesti za isti sto.
Washingtonskim sporazumom 1994. stvorena je Federacija Bosne i Hercegovine.
Od dvije sukobljene strane počeli smo graditi zajednički politički prostor.
Napravili smo Parlament Federacije.
Vladu Federacije.
Predsjednika i potpredsjednike.
Kantone.
Zajedničke zakone.
Policijske strukture.
Porezne institucije.
Pravosudne institucije.
Cestovne i željezničke sisteme.
Počeli povezivati energetiku i privredu.
Armija Republike Bosne i Hercegovine i HVO, nekada međusobno sukobljene vojske, krenuli su putem zajedničkog sistema odbrane, a kasnijom državnom reformom zajedno s Vojskom Republike Srpske završili smo u jedinstvenim Oružanim snagama Bosne i Hercegovine.
Od rovova smo došli do zajedničkih institucija.
I zato danas odbijam prihvatiti tvrdnju da se Bošnjaci i Hrvati ne mogu dogovoriti oko jednog izbornog pitanja.
A SADA NEŠTO ŠTO MI BOŠNJACI MORAMO ČUTI
Nas je više.
To je demografska činjenica.
Ali brojnost nije političko pravo da drugome određujemo ko će ga predstavljati.
Možemo pronaći hiljadu pravnih objašnjenja zašto je nešto formalno moguće.
Ali postoji ogromna razlika između pitanja:
„Možemo li?“
i pitanja:
„Je li ispravno?“
Ako znamo da bošnjački glasovi zbog brojnosti mogu presudno uticati na izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, moramo razumjeti zašto veliki broj Hrvata to doživljava kao preglasavanje.
Možemo se s njima ne slagati.
Ali ne možemo se praviti da taj problem ne postoji.
Jer zamislimo obrnutu situaciju.
Zamislimo da Bošnjaci čine 15% stanovništva Federacije.
I da nam neko kaže:
„Imate svog bošnjačkog člana Predsjedništva, ali ćemo vam mi, zato što nas ima četiri puta više, pomoći odlučiti ko će to biti.“
Da li bismo to smatrali ravnopravnošću?
Naravno da ne bismo.
Onda nemojmo drugome nuditi princip koji sami nikada ne bismo prihvatili.
NE MOŽEMO TRAŽITI RAVNOPRAVNOST ZA SEBE, A DRUGOME NUDITI MATEMATIKU
Bosna i Hercegovina neće opstati tako što će jedan narod pronaći dovoljno sofisticiran izborni model da nadglasa drugi.
Možda ćete dobiti izbore.
Ali ćete izgubiti povjerenje.
A bez povjerenja nema države.
Posebno mi Bošnjaci moramo razumjeti jednu stvar.
Mi Bosnu i Hercegovinu najčešće i najglasnije branimo kao zajedničku državu.
Onda imamo i posebnu odgovornost da drugima pokažemo da se u toj državi ne trebaju bojati naše brojnosti.
Ne možemo Hrvatu govoriti:
„Bosna i Hercegovina je i tvoja država“
a onda mu istovremeno poručivati:
„Ali ako nam se ne sviđa koga biraš, imamo dovoljno glasova da izaberemo drugoga.“
To nije način da nekoga vežete za Bosnu i Hercegovinu.
To je način da ga od nje udaljite.
ZATO BIH JA NAPRAVIO PRVI KORAK
Rekao bih Hrvatima Bosne i Hercegovine:
Birajte svog političkog predstavnika.
Nećemo koristiti brojčanu nadmoć da vam određujemo ko treba biti hrvatski član Predsjedništva.
Ali onda očekujemo isto zauzvrat.
Poštovanje države Bosne i Hercegovine.
Poštovanje Bošnjaka.
Poštovanje povratnika.
Poštovanje institucija.
I zajednički rad na evropskoj budućnosti zemlje.
To nije bošnjački poraz.
To je bošnjačko samopouzdanje.
Najbrojniji narod ne treba dokazivati svoju snagu tako što će preglasavati manjeg.
Snaga se pokazuje kada možeš napraviti kompromis bez straha da ćeš zbog njega nestati.
A CIJENU NAŠIH SVAĐA NE PLAĆAJU POLITIČARI
Dok Sarajevo i Mostar godinama vode iste političke ratove, svijet ide dalje.
Kapital ide tamo gdje postoji stabilnost.
Evropski novac ide tamo gdje postoje projekti i reforme.
Investitori traže predvidljivost.
A naši mladi traže avionske karte.
Svaka godina političke blokade znači sporije autoputeve.
Sporije željeznice.
Sporiju energetsku tranziciju.
Manje investicija.
Manje novih kompanija.
Manje radnih mjesta.
I još jednu generaciju ljudi koja budućnost počinje zamišljati izvan Bosne i Hercegovine.
Preglasavanje možda donese mandat na četiri godine.
Ali nepovjerenje koje proizvede može trajati generacijama.
FEDERACIJA MOŽE BITI MOTOR OVE DRŽAVE
Sarajevo i Mostar ne moraju biti suprotstavljeni politički centri.
Mogu biti dvije razvojne osovine iste zemlje.
Sarajevo – administrativni, finansijski, tehnološki i turistički centar.
Hercegovina – energetika, turizam, poljoprivreda, industrija i izlaz prema Jadranu.
Tuzla – industrija i energetika.
Zenica i Centralna Bosna – proizvodnja i izvoz.
Krajina – privreda, dijaspora, turizam i ogroman neiskorišten potencijal.
Spojite to Koridorom Vc.
Brzim cestama.
Modernom željeznicom.
Energetskim projektima.
Digitalnom infrastrukturom.
I otvorenim evropskim tržištem.
Onda prestanimo računati koliko glasova treba da jedni druge nadglasamo i počnimo računati koliko milijardi investicija možemo zajedno privući.
I HRVATSKA U TAKVOJ POLITICI NE MORA BITI NEPRIJATELJ
Hrvatska je članica Evropske unije, Schengena i eurozone.
S njom imamo ogromnu granicu i ekonomsku povezanost.
Veliki dio naših puteva prema Evropskoj uniji vodi preko Hrvatske.
Dobri odnosi Bošnjaka i Hrvata u BiH popravljaju odnose Sarajeva i Zagreba.
A dobri odnosi Sarajeva i Zagreba mogu Bosni i Hercegovini otvoriti vrata koja stalni politički rat nikada neće otvoriti.
Naravno da ćemo se sporiti kada su interesi Bosne i Hercegovine ugroženi.
Ali susjed ne mora biti prijatelj u svemu da bi bio partner u onome gdje nam se interesi podudaraju.
NAJVAŽNIJE JE DA SE SJETIMO ODAKLE SMO KRENULI
Bošnjaci i Hrvati su pucali jedni na druge.
A onda su sjeli za isti sto.
Napravili Federaciju.
Napravili zajedničke institucije.
Povezali sisteme.
I na kraju došli do zajedničkih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Ako smo nakon mrtvih, logora, protjerivanja i razorenih gradova mogli napraviti kompromis, nemojte mi danas govoriti da je nemoguće dogovoriti izborni sistem.
Moguće je.
Samo treba prestati razmišljati kako pobijediti drugoga i početi razmišljati kako zajedno pobijediti probleme ove zemlje.
BOSNA I HERCEGOVINA NEĆE USPJETI POBJEDOM BOŠNJAKA NAD HRVATIMA, HRVATA NAD BOŠNJACIMA ILI BILO KOGA NAD BILO KIM
Uspjet će kada Hrvat bude siguran da ga Bošnjak neće preglasati samo zato što može.
Kada Bošnjak bude siguran da hrvatska politika neće koristiti institucionalnu ravnopravnost za slabljenje države.
Kada Srbin bude mogao čuvati svoj identitet bez osporavanja države u kojoj živi.
I kada građanin koji se ne želi izjasniti ni kao Bošnjak, ni kao Hrvat, ni kao Srbin bude imao jednaka individualna prava.
Ravnopravnost naroda i ravnopravnost građana nisu neprijatelji.
Moramo napraviti sistem u kojem jedno štiti drugo.
Zato bih kao Bošnjak rekao:
Prestanimo Hrvatima birati hrvatskog člana Predsjedništva.
Ne zato što nam neko iz Zagreba kaže da moramo.
Ne zato što nam to naređuje HDZ.
I ne zato što se odričemo građanske Bosne i Hercegovine.
Nego zato što želimo da Hrvat iz Mostara, Viteza, Orašja, Žepča ili Sarajeva osjeća da je Bosna i Hercegovina njegova država jednako koliko i moja.
A onda od hrvatske politike tražimo isto:
Čuvajte ovu državu zajedno s nama.
Ne moramo se voljeti.
Ne moramo glasati za iste stranke.
Ne moramo imati istu viziju svakog ustavnog pitanja.
Ali moramo shvatiti jednu stvar:
nemamo rezervnu Bosnu i Hercegovinu.
Mogli smo zajedno zaustaviti rat.
Mogli smo zajedno napraviti Federaciju.
Mogli smo zajedno napraviti institucije.
Mogli smo od nekada zaraćenih vojski doći do zajedničkih Oružanih snaga.
Onda možemo napraviti i politički dogovor.
Dosta smo pisali historiju o tome šta smo jedni drugima uradili.
Vrijeme je da počnemo pisati šta možemo jedni s drugima napraviti.
Jer najveća pobjeda Bošnjaka neće biti da nadglasaju Hrvate.
Najveća pobjeda Hrvata neće biti da blokiraju Bošnjake.
Najveća pobjeda oba naroda bit će Federacija i Bosna i Hercegovina iz kojih nam djeca više neće željeti otići.
