Neki su bili dementni, drugi teško bolesni od karcinoma – svi prepušteni sistemu koji im je obećao brigu, a isporučio nemar i ravnodušnost.

Javnost s pravom traži odgovore, a jedno od ključnih pitanja je: ko je odlučio da osobe sa demencijom i teškim bolestima budu smještene na najvišim spratovima zgrade, petom, šestom i sedmom? Na osnovu koje logike? Valjda bi oni trebali biti najbliže izlazu? I ko će danas stati pred roditelje i djecu žrtava i reći im da je sve bilo po propisu?

Ovo nije tragedija koja se desila iz vedra neba. Godinama su korisnici, njihove porodice i pojedini vijećnici upozoravali na loše uslove, vlagu, neurednost, ponižavajući tretman i hranu koju se teško može nazvati dostojnom čovjeka. Na sve te vapaje, nadležni su reagovali kao i uvijek – šutnjom i bahatošću.

Uprava doma, na čelu s direktorom Mirsadom Bakalovićem iz SDP-a, nije reagovala na apele, ali jeste u januaru odlučila da poveća cijene smještaja za 30 posto. Dakle, ne da se popravi stanje, nego da se dodatno naplati bijeda. A kada je vijećnica Dragana Gagro Berberović iz Naše stranke javno progovorila o užasnim uslovima, umjesto da se stanje popravi, uprava je odlučila – pokrenuti postupak protiv nje.

Ovo je suština našeg sistema: kad neko progovori o problemu, ne rješava se problem nego onaj koji ga izgovori.

Snimci nehumanog postupanja osoblja prema korisnicima već su kružili društvenim mrežama, ali to nikome nije bio alarm. U zemlji u kojoj se starost doživljava kao smetnja, a institucije su samo fasade za politička uhljebljenja, ovakvi epilozi nisu izuzetak nego očekivana posljedica.

I zato – dok policija i tužilaštvo budu tragali za uzrokom požara, javnost bi trebala tražiti dublji uzrok: sistemsku nebrigu, partijsko kadroviranje, nedostatak odgovornosti i odsustvo bilo kakvog morala u upravljanju javnim ustanovama.

Jer ovo nije samo tragedija. Ovo je presuda jednom sistemu koji gori iznutra mnogo prije nego što plane izvana.

Autor. Danijal Hadžović

Izvor: dnevni avaz