|Urednik
Istraživanje i eksploatacija kroma na području Vareša ponovno otvaraju pitanja o postupanju nadležnih institucija, zaštiti okoliša, državnoj imovini i odnosu prema lokalnoj zajednici.
Raguž posebno upozorava na okolnosti koje, prema njegovoj analizi, otvaraju pitanje je li privatnom investitoru omogućen povoljniji institucionalni tretman i je li javni interes u pojedinim fazama postupka ostao u drugom planu.
Njegovu objavu, u cijelosti, prenosimo u nastavku:
Dobio sam odgovore na zastupnička pitanja istraživanju i eksploataciji kroma na području Vareša. Odgovori ozbiljno otvaraju sve aspekte ovog slučaja.
Iz službene dokumentacije proizlazi obrazac u kojem su se ključni akti pribavljali naknadno, rokovi prilagođavali investitoru, pojedine obveze tumačile u njegovu korist, a javnost i lokalna zajednica svodile na formalnost.
Koncesijski odnos uspostavljen je još 2021. godine, dok je projekt detaljnih geoloških istraživanja izrađen tek 2022., urbanistička suglasnost izdana u kolovozu 2022., zahtjev za federalno odobrenje podnesen u studenome, a samo odobrenje izdano tek 15. ožujka 2023. godine. Sama ta kronologija ruši pokušaj da se cijeli postupak predstavi kao uredno posložena administrativna procedura.
Investitor je dobio koncesiju na 30 godina, znatno prije nego što su dovršeni ključni postupci kojima se trebalo utvrditi kako, gdje i pod kojim uvjetima uopće može istraživati.
Izvorni ugovor obvezivao je koncesionara da istraživanja započne u roku od jedne godine, a naknadnim aneksom rok je produžen na dvadeset mjeseci od potpisivanja ugovora. Taj rok istjecao je krajem prosinca 2022. godine. Federalno odobrenje za geološka istraživanja izdano je tek u ožujku 2023. godine. Ako se pod „početkom istraživanja“ podrazumijevaju radovi za koje je zakonom potrebno upravo to federalno odobrenje, onda se postavlja krajnje jednostavno pitanje: kako je koncesionar mogao u ugovorenom roku zakonito započeti radove koje tada još nije smio izvoditi?
Ugovor pritom predviđa raskid kada koncesionar u roku ne započne radove. Ako postoji pravni temelj kojim je taj problem riješen, vlast ga mora pokazati. Ako ne postoji, onda imamo vrlo konkretno pitanje eventualnog pogodovanja kroz toleriranje neispunjenja ugovornih obveza.
Tu dolazimo do najvećeg dokazanog problema: institucije potvrđuju da za istražne aktivnosti nije provedena procjena utjecaja na okoliš. Istodobno se obrana svodi na tvrdnju da za geološka istraživanja nije potrebna okolišna dozvola. To je pravno nedovoljno i zamjenjuje dvije potpuno različite stvari. Okolišna dozvola i procjena utjecaja na okoliš nisu isti institut. Ako propis nalaže procjenu utjecaja za istraživačke aktivnosti, tada činjenica da okolišna dozvola nije potrebna nije nikakvo opravdanje. U tom slučaju ne govorimo o tehničkom propustu nego o potencijalnom preskakanju jednog od ključnih mehanizama preventivne zaštite okoliša prije izvođenja radova.
Službeni materijali potvrđuju da su izvedene istražne bušotine, da se za potrebe radova koristila voda te da su vodni akti izdavani naknadno. Čim se u radovima zahvaća voda iz vodotoka ili izvode aktivnosti koje mogu utjecati na vodni režim, ulazi se u područje Zakona o vodama. Jedino pravno relevantno pitanje jest jesu li konkretni radovi izvedeni prije ili nakon pribavljanja potrebnih akata. To se može utvrditi vrlo jednostavno: usporedbom datuma svake bušotine s datumima vodnih akata. Ako su bušotine izvođene prije njihova pribavljanja, naknadna suglasnost ne može retroaktivno legalizirati već izvršene radove.
Investitoru je omogućena služnost na desecima tisuća četvornih metara državne šume radi izgradnje i korištenja pristupnih putova prema bušotinama. To nije administrativna fusnota nego pitanje raspolaganja državnom imovinom. Kantonalni organ može donijeti rješenje, ali postojanje rješenja samo po sebi ne dokazuje da je organ imao ustavnu nadležnost da državnu imovinu optereti pravom privatnog društva. Dopustilo se da se formalni akt niže razine vlasti predstavlja kao konačan odgovor na pitanje tko smije raspolagati državnim resursom.
Predstavnici mjesnih zajednica sudjelovali su na raspravi tek nakon što su ključne odluke već bile donesene, a njihove punomoći nisu bile u spisu na samoj raspravi nego su dostavljene naknadno. Uvid u tehničku dokumentaciju bio je moguć u privatnim prostorijama investitora u Sarajevu. To možda zadovoljava minimum pojedinih procesnih formi, ali ozbiljno je pitanje zadovoljava li standard stvarne transparentnosti.
Jednako je problematičan pokušaj da se ključni podaci o izvedenim istraživanjima sklone iza instituta poslovne tajne. Nitko ne osporava zaštitu komercijalno osjetljivih geoloških podataka. Ali parlamentarni i javni nadzor nad time koliko je bušotina izvedeno, na kojim lokacijama, jesu li unutar odobrenog prostora, koliko je materijala izvađeno, jesu li pronađeni drugi minerali i jesu li dostavljena zakonom propisana izvješća nije isto što i davanje konkurentu tržišno vrijednih geoloških podataka. Kada javna vlast prirodni resurs daje privatniku na višedesetljetno korištenje, tada ne može svaku informaciju koja bi mogla otvoriti pitanje zakonitosti proglasiti privatnom poslovnom stvari.
Postoji, dakle, dovoljno konkretnih činjenica za ozbiljnu sumnju da je investitor u više faza imao institucionalni tretman pogodovanja. Kada se rokovi produžuju, dozvole i suglasnosti dolaze nakon ugovora, okolišni postupak izostane, problemi s vodnim aktima rješavaju naknadno, a državno zemljište stavlja u funkciju privatnog projekta, tada vlast mora dokazati da nije pogodovala investitoru. Ne građani suprotno.
Ovo sada više nije pitanje dojma. Ovo je pitanje dokumentirane kronologije i pravne odgovornosti. Ako je sve urađeno zakonito, neka institucije pokažu potpuni pravni lanac i odgovore na svako otvoreno pitanje. Ako to ne mogu, onda se mora utvrditi tko je donosio odluke, tko je tolerirao odstupanja i je li javni interes podređen interesu privatnog koncesionara.
