U domaćem medijskom prostoru učestalo se pojavljuju analize i popisi pravomoćno osuđenih pripadnika Armije RBiH, koji se često koriste za problematiziranje rada pravosuđa i nametanje narativa o navodnoj neravnopravnosti žrtava. Službeni dokumenti, statistike neovisnih istraživačkih centara i pravna kronologija, međutim, ukazuju na nužnost cjelovitog i neselektivnog sagledavanja činjenica kroz egzaktne i usporedne brojke osuđenih pripadnika svih vojnih formacija.
Pravna i povijesna dekonstrukcija takvih medijskih istupa temelji se na tri ključne, dokumentirane točke:
1. Selektivni obuhvat sudova i stvarna statistika kažnjavanja
Medijski popisi koji operiraju s brojem od 55 osuđenih pripadnika Armije RBiH obuhvaćaju isključivo predmete vođene pred Sudom Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Time se svjesno prešućuje i izostavlja pravosudna praksa kantonalnih i županijskih sudova, kao i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu.
Zbrojna statistika svih pravomoćnih presuda pred domaćim i međunarodnim sudovima daje potpuno drukčiji omjer snaga i sudske odgovornosti:
Pripadnici Armije RBiH: Pred svim sudovima (Haag, Sud BiH te kantonalni/županijski sudovi) pravomoćno je osuđeno 150 osoba na ukupno 1.401 godinu zatvora.
Pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO):
Pred svim sudovima (uključujući 11 pravomoćno osuđenih u Haagu s ukupno 265 godina zatvora, te presude Suda BiH i županijskih sudova) pravomoćno su osuđene 102 osobe na ukupno 1.028 godina zatvora.
Izoliranje samo jednog segmenta pravosuđa i prešućivanje ukupnih brojki služi stvaranju privida o „simboličnom kažnjavanju“ jedne strane, što službeni sudski arhivi izravno demantiraju.
2. Pitanje zapovjedne odgovornosti i nekažnjeni zločini u Središnjoj Bosni
Dok se u medijskim istupima potenciraju maksimalne kazne za pojedinačne izvršitelje, pravna realnost Središnje Bosne i Lašvanske doline svjedoči o dubokoj nesrazmjeri kada je u pitanju zapovjedna odgovornost vrha Armije RBiH.
Unatoč dokumentiranim i pravomoćno dokazanim teškim zločinima nad hrvatskim civilima i zarobljenicima u mjestima kao što su Križančevo selo, Osmica, Buhine kuće, Maljine, Bikoši...ili kroz sustav logora na stadionu u Bugojnu, najviši vojni dužnosnici su ili oslobođeni optužbi (slučaj Sefera Halilovića) ili su dobili minimalne kazne (Enver Hadžihasanović – 3,5 godine zatvora).
Nadalje, slučaj generala Sakiba Mahmuljina, koji je pravomoćno osuđen na 8 godina zatvora zbog ritualnih zločina odreda „El Mudžahid“ u Vozući, a potom napustio zemlju i postao nedostupan pravosudnim organima, zoran je dokaz sustavnih propusta u izvršenju pravde za zločine nad Hrvatima i Srbima.
3. Ustavnopravni status Hrvatskog vijeća obrane (HVO)
Korištenje termina „jedina legitimna vojna formacija“ za Armiju RBiH u medijskim analizama predstavlja grubo kršenje povijesnih i pravnih činjenica.
Hrvatsko vijeće obrane (HVO) bilo je u potpunosti legalna i službeno priznata vojna komponenta unutar Bosne i Hercegovine.
Ova legitimnost potvrđena je odlukama Predsjedništva RBiH o integraciji HVO-a u obrambeni sustav, Splitskim sporazumom, te konačno Daytonskim mirovnim sporazumom, kojim je HVO definiran kao jedna od tri ravnopravne komponente od kojih su ustrojene Oružane snage Bosne i Hercegovine. HVO je funkcionirao kao legalni nositelj obrane i ustavnog poretka, a ne paravojna formacija, kako se to kroz selektivne osvrte pokušava nametnuti.
Dvostruki standardi i politički apsurd na sceni
Ustavni i politički apsurd ogleda se u provjerenim činjenicama o postupanju s osuđenim kadrovima nakon izricanja presuda. Generali Armije BiH koji su pravomoćno osuđeni pred Haaškim tribunalom ili domaćim sudovima i dalje se u službenim evidencijama vode kao nositelji najviših vojnih priznanja, uključujući i „Zlatni ljiljan“.
Vrhunac tog odnosa prema pravosuđu dogodio se u kolovozu 2019. godine, kada je Skupština Zeničko-dobojske županije službeno dodijelila najviše priznanje Plaketu ZDK generalu Sakibu Mahmuljinu, i to u trenu dok mu je pred Sudom BiH trajalo suđenje za stravične ritualne zločine odreda „El Mudžahid“ u Vozući. To je izazvao oštre osude Međunarodne zajednice i OESS-a, ali priznanje nikada nije povučeno, niti mu je oduzeto nakon što je pravomoćno osuđen.
Sličan obrazac zabilježen je i u slučaju generala Rasima Delića. Nakon što je preminuo poslije izricanja haaške presude, u Sarajevu je pokopan na groblju Kovači uz kompletan državni protokol, počasni vod Oružanih snaga BiH i najviše vojne počasti.
U konačnici, baratanje brojem od „55 osuđenih pripadnika Armije RBiH“, koje se plasira kroz bošnjačke medije, predstavlja klasičan pokušaj revizije povijesti kroz statistički inženjering.
Svođenje cjelokupne pravosudne odgovornosti na samo jedan sud i prešućivanje više od stotinu drugih pravomoćnih presuda i tisuća godina zatvora izrečenih pred lokalnim i međunarodnim sudovima, nije ništa drugo doli svjesno relativiziranje zločina.
Usklađivanje odnosa i izgradnja stabilnog društva stoga zahtijevaju odustajanje od parcijalnog tumačenja sudskih arhiva i prihvaćanje činjenice da se istinska pravda ne može graditi na friziranim brojkama.
Ona mora biti utemeljena na cjelovitim i potpunim podatcima, jer svaka žrtva, bez obzira na etničku pripadnost, zaslužuje neselektivnu istinu, a ne dnevnopolitičke manipulacije.
