Nakon što je Ustavni sud BiH naložio novu istragu o ubojstvu Joze Leutara, predmet je u 2026. godini iznenada prebačen na Federalno tužiteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine.
SARAJEVO – Više od dva desetljeća nakon što je u sarajevskom naselju Ciglane, 16. ožujka 1999. godine, aktivirana eksplozivna naprava pod službenim automobilom doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara, nalogodavci i izvršitelji ovog političkog atentata i dalje su zaštićeni.
Slučaj koji predstavlja jedan od najvećih institucionalnih i sigurnosnih misterija u postratnoj Bosni i Hercegovini ponovno je u središtu javnosti zbog novih pravosudnih manevara koji upućuju na svjesno i sustavno zataškavanje.
Slučaj je i dalje u fazi istrage, bez podignute optužnice, što obitelj javno ocjenjuje kao namjerno razvlačenje i opstrukciju.
Slučaj tako, i u 2026. godini, ostaje zarobljen u birokratskom krugu bez ikakvog sudskog epiloga.
"Obitelj Joze Leutara 27 godina uzastopno prima sućut, ali zapravo traže odgovore i istinu. To ostaje kao dug za ubuduće, ne samo obitelji, nego i svim građanima Bosne i Hercegovine koji imaju zajamčeno pravo na osobnu sigurnost“, izjavio je ministar unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije (MUP HNŽ) Marijo Marić.
On je naglasio kako atentat na Jozu Leutara, koji je u to vrijeme bio jedan od najviših državnih dužnosnika, nije bio običan zločin, već izravan udar na samu državu.
Predmet prebačen na Federalno tužiteljstvo
Unatoč tome što je Tužiteljstvo BiH u ožujku 2023. godine formalno otvorilo novu istragu potaknuto odlukom Ustavnog suda BiH koji je prihvatio apelaciju obitelji zbog povrede prava na život – konkretan sudski epilog je izostao, te u cijelom tom razdoblju nije održano niti jedno jedino sudsko ročište, niti je podignuta nova optužnica.
Umjesto podizanja optužnice, javnost svjedoči novom birokratskom uzmaku: predmet je iznenada skinut s državne razine i prebačen na Federalno tužiteljstvo FBiH.
Federalni i tužitelji sada ponovno prekapaju po starim ladicama, saslušavaju svjedoke i pokušavaju ispraviti ono što su lokalna tužiteljstva godinama svjesno gurala pod tepih.
Ivica Leutar, sin ubijenog doministra, uputio je najoštriju kritiku na rad pravosudnih tijela, otvoreno ih optužujući za sabotažu:
"Oni se cijelo vrijeme igraju nekakvih ružnih igrica. Sada je s Tužiteljstva BiH predmet prebačen na Federalno tužiteljstvo. Čim bi nešto konkretno trebalo poduzeti, oni to izbjegavaju. Cijelo vrijeme borimo se s njima, evo i sada su se neke stvari konkretizirale, razgovaralo se, ali čim se dođe blizu nečega, predmet se odmah prebacuje. Što ćemo dalje i kako ćemo s njima izaći na kraj, i nama ponestaje ideja“, ogorčen je Leutar.
On ističe da se mnoga ubojstva u svijetu ne riješe, ali da je ovdje riječ o posve specifičnoj situaciji u kojoj je država izravno sudjelovala u montiranju procesa. „Prvo se treba utvrditi zašto je to namješteno i krenuti od toga, pa bi se moglo nešto i otkriti.
Što se tiče napretka u vezi slučaja, oni nas nikada nisu obavijestili službeno. Mi se cijelo vrijeme borimo, a oni prema nama postupaju kao prema nekom slučajnom prolazniku i to je ono što čovjeka najviše boli“, zaključio je Leutar.
Od FBI-a i UN-a do potpune opstrukcije na terenu
Istraga o ubojstvu Joze Leutara godinama je tapkala u mjestu unatoč ranijem masovnom angažmanu i domaćih i međunarodnih tijela. U proces su svojevremeno bili uključeni i stručnjaci IPTF-a te istražitelji američkog FBI-a, dok je tadašnji voditelj civilne misije Ujedinjenih naroda Paul Klein javno davao obećanja o brzom rasvjetljavanju slučaja.
Kontroverze su dodatno pojačane činjenicom da su se među prvima na mjestu ubojstva pojavili agenti bošnjačke tajne službe AID, koja je prema kasnijim saznanjima protuzakonito pratila doministra Leutara kao štićenu osobu.
U trenucima kada su sve sumnje vodile prema strukturama bliskim AID-u, iz te su organizacije plasirane teze koje su imale za cilj skrenuti fokus javnosti i istražitelja.Tako je tadašnji visoki dužnosnik AID-a izjavio:
"Jozo je bio tipični predstavnik, možda i jedan od lidera liberalne struje u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. On nije sudjelovao na bilo kakav način u ratnim zločinima, nema ni kolektivnih ni pojedinačnih neprijatelja u bošnjačkom narodu“, sugerirajući time kako Bošnjaci nisu imali nikakvog motiva za likvidaciju hrvatskog doministra policije, već da se razlozi kriju unutar hrvatskih političkih frakcija.
Međutim, kasniji tijek događaja pokazao je posve drukčiju sliku. Prvo i jedino suđenje, vođeno protiv šestorice Hrvata, završilo je 2002. godine potpunom oslobađajućom presudom.
Istraga je razotkrila da je ključni zaštićeni svjedok Merim Galijatović, osoba s bogatim kriminalnim dosjeom, namjerno izvučen iz zatvora kako bi po nečijem nalogu lažno optužio optuženu šestorku.
Za ovo montirano i kupljeno svjedočenje Galijatoviću je iz proračunskih sredstava isplaćeno pola milijuna maraka.
Do danas nikada nije službeno istraženo tko je iz samog vrha vlasti odobrio tu isplatu i naredio njegovo puštanje iz zatvora, što ostaje jasan i neizbrisiv trag novca prema stvarnim nalogodavcima atentata
Isti rukopis: Poveznica s likvidacijama u Travniku i nestanak ključnih dokaza
U novinarskim analizama, poput onih koje prenosi Slobodna Dalmacija, ubojstvo doministra nepromjenjivo se veže uz terorističke napade na hrvatske policajce povratnike u Središnjoj Bosni, prvenstveno na Pericu Bilića i Antu Valjana u Travniku.
Leutar je neposredno prije smrti osobno preuzeo nadzor nad tim istragama, a tragovi su vodili prema radikalnim strukturama unutar tadašnje bošnjačke tajne službe AID.
Upravo zbog Leutarove ustrajnosti da se ovi teroristički akti u potpunosti dokumentiraju i procesuiraju, u javnosti se profilirala opravdana sumnja kako iza njegovog uklanjanja stoji isti profesionalni rukopis obavještajnog podzemlja, s ciljem trajnog zaustavljanja istraga o likvidacijama hrvatskih dužnosnika.
Novinarske analize i obavještajni podaci jasno pokazuju da je atentat na Jozu Leutara u Sarajevu (16. ožujka 1999.) bio vrhunac i završni čin krvavog scenarija koji je započeo u Središnjoj Bosni.
Cilj je bio jasan: ukloniti ljude koji su radili na uspostavi reda, zakona i stvarnog povratka, te posijati strah među hrvatskim kadrovima.
Jedan od najvećih apsurda i dokaza institucionalne sabotaže unutar ovog predmeta jest nestanak ključnih materijalnih dokaza neposredno nakon eksplozije:
1.Crna torba Joze Leutara u kojoj se nalazila povjerljiva službena dokumentacija. Prema dostupnim saznanjima, ti su dokumenti sadržavali dokaze o organiziranom kriminalu, krijumčarenju narkotika te izravne tragove koji su povezivali politički i obavještajni vrh s ubojstvima policajaca u Travniku.
2.Nadzorna snimka iz veleposlanstva SAD-a u Sarajevu, koja je prema tvrdnjama svjedoka, zabilježila kritične trenutke postavljanja ili aktiviranja naprave. Umjesto da postane temeljni dokaz, snimci se izgubio svaki trag unutar domaće baze podataka, dok je lokalnim medijima tada izričito zabranjeno emitiranje vlastitih materijala snimljenih neposredno nakon napada.
Službena bilješka o „kolektivnoj amneziji“
Koliko je dubok zid šutnje unutar sigurnosnog aparata najbolje pokazuje podatak koji je iznio Ivica Leutar o pokojnom Salemu Miši, sucu iz prvog sudskog procesa.
Sudac Mišo bio je potpuno svjestan da svjedoci iz policijskih redova sustavno lažu i prikrivaju informacije pod pritiskom političkih moćnika.
„Rekao je bivšim policajcima, kolegama moga oca, da cijela uprava savezne policije ima kolektivnu amneziju, na sudu, tijekom suđenja. Izjava je ušla u službenu bilješku suđenja“, podsjeća Ivica Leutar, dodajući da je kontinuirana šutnja onih koji znaju istinu jasan dokaz da se štite visokopozicionirani pojedinci umiješani u zločin. Prema njegovim riječima, ljudi se i danas izuzetno boje govoriti ili svjedočiti o ovom slučaju.
Slučaj Joze Leutara danas, nakon više od četvrt stoljeća, ostaje najteži spomenik nefunkcionalnosti pravne države u BiH.
Paralelni sustav unutar sigurnosnih i političkih struktura već desetljećima uspješno blokira utvrđivanje istine i skriva ubojice, dok obitelj i javnost, unatoč prebacivanju predmeta na Federalno tužiteljstvo, i dalje čekaju konačni pravosudni epilog.
Hoće li Tužiteljstvo FBiH ovaj put uspjeti razbiti taj strah i nadvladati desetljećima građenu „kolektivnu amneziju“?
Slučajevi Joze Leutara, Ante Valjana i Perice Bilića nisu samo stare obiteljske tragedije, oni su test zrelosti za pravosuđe ove zemlje.
Bez istine o ovim političkim ubojstvima, teško je govoriti o pravnoj državi i sigurnosti za bilo kojeg njezinog građanina.
