Tihi odlazak hrvatskih branitelja: Zašto se o njihovoj smrti gotovo više ne govori?

njegova se smrt tretira isključivo kao privatna stvar obitelji, a ne kao izravna posljedica rata.

"Godine provedene u rovovima, pod paljbom, u logorima ili u stalnom strahu, ostavile su duboke ožiljke”

A ljudi umiru. Umiru prerano, u godinama kada bi trebali uživati u plodovima slobode za koju su se borili. Ne umiru od starosti, nego od akumuliranog stresa, proživljenih patnji, teških bolesti i oboljenja koja su izravan rezultat proživljenih trauma. Godine provedene u rovovima, pod paljbom, u logorima ili u stalnom strahu, ostavile su duboke ožiljke na njihovom fizičkom i psihičkom zdravlju. Ti su ožiljci s godinama prerasli u karcinome, srčane udare i druge teške dijagnoze koje danas odnose braniteljsku populaciju dramatičnom brzinom. To su odgođene žrtve rata, ljudi koje neprijateljski metak nije pogodio devedesetih, ali ih je rat stigao i ubio tri desetljeća kasnije.

Odnos države i društva prema ovim ljudima sveden je na suhoparnu vojnu proceduru. Kada umre hrvatski branitelj, na ispraćaju mu opale tri metka, preda se zastava i to je to. Tri

počasna plotuna označavaju kraj jedne sudbine, nakon čega nastupa potpuni zaborav. Sustav koji su stvorili prebrzo ih otpisuje, prepuštajući njihove obitelji samoći i tuzi.

Vrijeme je da se prekine ova sramotna šutnja i promjeni svijest društva. Hrvatski branitelj ne prestaje biti branitelj onoga dana kada izgubi bitku s bolešću. Svaki od njih zaslužuje trajno poštovanje, a sustav mora preuzeti odgovornost za očuvanje zdravlja onih koji su još uvijek s nama, kako se njihovi ispraćaji ne bi pretvorili u puku, hladnu statistiku od tri metka.