Na jučerašnjem ročištu (predmet broj S1 1 K 053457 26 Kri), održanom u nazočnosti svih optuženih i njihovih branitelja, saslušani su oštećeni svjedoci Tužiteljstva BiH Anto Štrbac i Zdravko Mandić iz Zenice, kao i svjedok obrane Raif Alajbegović iz Kaknja, nekadašnji pripadnik zloglasne 7. muslimanske brigade Armije BiH.
Potresno svjedočanstvo Ante Štrpca: Špalir krvi, premlaćivanja i ilahije
Svjedok Tužiteljstva BiH i oštećeni Anto Štrbac detaljno je i potresno svjedočio o okolnostima svog zarobljavanja, zatočenja i brutalne torture koju je preživio u zgradi zeničke Muzičke škole. Prisjećajući se ratnog puta, naveo je da je u travnju 1992. pristupio HVO-u u Zenici te da su odnosi s bošnjačkom stranom bili korektni sve do izbijanja otvorenog sukoba u travnju 1993. godine. Kao pripadnik Vojne policije HVO-a, nakon pada položaja na Zmajevcu i Čajdrašu, Štrbac se s bratom i rođakom sklonio u kuću bratove punice.
Pakao za njih počinje u večernjim satima 22. travnja kada su im na vrata pokucali pripadnici Vojne policije 7. muslimanske brigade s porukom: „Otvorite, čuli smo da imate nepoželjne goste“. Odmah su odvedeni u Muzičku školu.
"Tukli su nas čim su stigli. Nogama, rukama, metalnim šipkama, drvenim palicama i kundacima pušaka. Tu sam među njima prepoznao optuženog Našida Delalića“, posvjedočio je Štrbac pred Sudom BiH.
Zatvorenici su bačeni u podrumske prostorije sa željeznim vratima i šipkama, bez zraka, svjetla, vode i hrane, gdje su ležali na nekoliko drvenih paleta i vršili nuždu u željeznu kantu. Štrbac se prisjeća da su zatekli druge civile i pripadnike HVO-a, među kojima su bili Dragan Jonjića, Krunoslav Rajić, Zvonko Rajić, Ivica Bošnjak, jedan profesor te Vlatko Ivanković, koji je bio u najgorem fizičkom i psihičkom stanju.
"Vlatko Ivanković je izgledao najgore od svih, bio je teško premlaćivan. Rekao nam je: ‘Evo, upravo sam sebi grob kopao’, dok nam je drugi zatočenik tiho dobacio: ‘Lezite i čekajte da vas ubiju’“, ispričao je Štrbac.
Brutalna ispitivanja vršio je Jasmin Isić, a batine su, kaže svjedok, trajale kao vječnost. Tijekom narednih dana u podrum su dovedeni i Dragan Jerković, Zoran Totić, osoba prezimena Jelić te izvjesni Radojica (srpske nacionalnosti).
Štrbac je naglasio da ga je na hodniku bez ikakvog razloga pretukao i sam optuženi Našid Delalić, a posebno upečatljiv i jeziv detalj jest da su tijekom mučenja pripadnici postrojbe namjerno puštali vjerske pjesme – ilahije i kaside.
Tortura do krvi: "Ubijali su boga u nama samo zbog hrvatskog imena"
Ono što su Hrvati proživljavali iza zatvorenih vrata tog podruma nadilazi ljudski um. Ljudi su nakon brutalnih ispitivanja i premlaćivanja vraćani među ostale zatočenike potpuno neprepoznatljivi – modri, natečeni i slomljeni.
Liječničke pomoći nije bilo, a od siline udaraca u bubrege i trbuh, zatočenici su danima mokrili čistu krv. Svaki izlazak na hodnik bio je ruski rulet, a krvnici su pokazivali neviđeni sadizam, ljude bi tukli dok ne izgube svijest, a onda bi ih polijevali hladnom vodom samo da ih probude i nastave batinati.
I dok su u podrumu trajala ta sadistička mučenja, obitelji zatočenih Hrvata u Zenici prolazile su kroz drugu vrstu pakla.
Dok su očajnički pokušavali saznati jesu li im muževi i sinovi uopće živi, pojedinci iz brigade su bez srama iznuđivali tisuće tadašnjih njemačkih maraka od prestrašenih majki i supruga, trgujući ljudskim životima i obećavajući da će im za taj novac "otkupiti" živu glavu iz pakla Muzičke škole.
Na koncu, kako je sam svjedok Štrbac ogolio cijelu istinu: "To što nam se događalo, događalo se samo zato što smo bili Hrvati."
Nakon 12 dana podrumskog pakla, Štrbac i ostali zatočenici su 4. svibnja 1993. prebačeni u KP Dom Zenica, kada je shvatio da se zapravo radilo o organiziranoj razmjeni.
Svjedok Raif Alajbegović: „U podrumu je bio pritvor, ali zlostavljanja nisam vidio“
Potpuni kontrast potresnim tvrdnjama žrtava donijelo je svjedočenje Raifa Alajbegovića iz Kaknja, nekadašnjeg pripadnika Patriotske lige i 7. muslimanske brigade, koji je u Muzičkoj školi obnašao razne dužnosti.
Pojasnio je da je zapovjednik objekta bio Jusuf Karalić, dok je za osiguranje bio zadužen optuženi Nesib Talić.
Alajbegović je potvrdio da se u podrumu nalazio pritvorski prostor te da je tamo prepoznao ljude iz Kaknja koje je od ranije osobno poznavao – Ivu Šunjića, Simu Komšu, Iliju Bradarića i Ivicu Jadrijevića.
Međutim, unatoč stravičnim iskazima žrtava, Alajbegović tvrdi da o zlostavljanju ne zna ništa.
„Ja nikoga nisam izvodio iz pritvora, niti znam jesu li ispitivani. Uvjeti su bili onakvi kakvi su mogli biti u ratno vrijeme. Koliko ja znam, pritvorenici su dobivali istu hranu kao i pripadnici brigade. Nije se pravila razlika. Tada nisam pravio nacionalne razlike među ljudima. Danas ih pravim, ali tada nisam“, izjavio je Alajbegović.
U nastavku svog svjedočenja, Alajbegović je tvrdio kako je pritvorenicima navodno bilo omogućeno i korištenje sanitarnog čvora?!
"Postojao je WC. Kada je netko trebao ići u toalet, prijavio bi se dežurnom i bio bi odveden“, izjavio je svjedok, ponavljajući kako nema nikakvih saznanja o tome jesu li nesretne zatočenike uopće obilazili predstavnici međunarodnih organizacija: „Ne znam je li itko dolazio iz Crvenog križa ili neke druge međunarodne organizacije.“
Kao primjer "korektnog" odnosa naveo je slučaj jednog pritvorenika koji je bio dijabetičar, a kojem je, nakon što je to prijavio, omogućeno da mu supruga dostavi lijekove.
Na tvrdnje ranijih svjedoka o stravičnom batinama, poručio je da ne može reći što se događalo kada on nije bio prisutan jer je često bio raspoređen na vanjske zadatke poput osiguranja predsjednika Izvršnog odbora Općine.
Unatoč stravičnim pričama o izolaciji i batinama, svjedok je pred Sudom BiH ustrajao u tvrdnji da se u zgradi navodno "vodilo računa o potrebama zatvorenih osoba".
"Koliko znam, pojedinim zatvorenicima bile su omogućene posjete članova obitelji i vodilo se računa o određenim potrebama pritvorenih osoba“, zaključio je Alajbegović svoj iskaz.
Nakon saslušanja, Sudsko vijeće zaključilo je jučerašnje ročište, a nastavak ove teške pravne bitke za istinu o stradanju zeničkih Hrvata i saslušanje preostalih svjedoka zakazano je za 1. srpnja.
