Standardizacija kreativnog djela je dvosjekli mač i skriva kontradikciju.
Standardizacija “ubija” umjetnost jer se ne može ugurati u šablone. Da može, na Akademijama bi slikari dobili gotove palete boja, skulptori bi dobili kalup, a pjesnici- recepte za “remek djela.”
Tada bi stvaraoc kreacije izgubio svoju autentičnost i slobodu, što je pogubno za kreaciju, izgubio stvaralačke pobude.
U paradoksu suvremene književnosti često nalazimo autore koji pišu više nego što promišljaju, stvaraju više nego što imaju iskustvo čitanja. To nije tek odraz ubrzanog vremena, nego simptom odnosa prema književnosti.
Ipak, rješenje nije u traženju univerzalnih mjerila, već u povratku odgovornoj slobodi
Međutim, upravo taj nedostatak standardizacije i zdrave kritike je zlouporaba slobode stvaranja i sve postaje umjetnost.
Kritičari su mahom povezani sa tržišnim lobijima, bitan je samo profit, ono što se prodaje, bez obzira na kvalitetu. Tako se gubi razlika između autentičnog i djela koje se uklapa u tržišnu normu.
Ako se prodaje- to je umjetnost, zabluda koja nema temelja
Mnogi kreatori koriste pisanje kao psihoterapiju ili kopiraju dobro nam znane klasike. Tako se otvara prostor prosječnim autorima da se zaklone iza nejasnih kriterija, proglašavajući vlastite radove „kreativnima“ samo zato što nema konačnog mjerila.
Zato je standardizacija kreativnog djela- iluzija i zamka.
Istinski kreatori moraju zadržati svoju slobodu, graditi svoj svijet i riskirati da neće biti prihvaćeni, shvaćeni i “isplativi.”
Zato, ostaju sami bez “certifikata kvalitete”
Jer kad bi umjetnost bila standardizirana – ne bi više bila umjetnost.
Susret s kreacijom proizvodi prepoznavanje. U tom smislu, svaki pokušaj da se umjetnosti „nadoda stupanj više“ u standardizaciji djeluje iluzorno: normativ može obuhvatiti strukturu djela, ali ne i njegovu ontologiju.
Umjetnost u biti mora ostati ontološki slobodna. Standardizacija djela se može opisati, kategorizirati, evaluirati, ali ne i zamijeniti ono što se događa u onom intimnom prostoru između autora, jezika i svijeta.
Tamo gdje se stvara, standard prestaje biti mjera, a postaje tek okvir koji potvrđuje vlastitu ograničenost.
Piše: Sanja Strukar Križanac
Sva prava pridržana. Dijeljenje dopušteno uz jasno navođenje autora i izvora, sukladno EU autorskom pravu.
