Nakon što su američke i izraelske snage pokrenule napade na iranske ciljeve – ubivši ajatolaha Alija Hamneija i ozbiljno oslabivši iranske vojne i sigurnosne snage – Teheran je pokrenuo kampanju napada raketama i dronovima u regiji u neviđenim razmjerima.
|Urednik
Europa, bliže nego ikad radijusu ovog rata, sada se suočava s očitim pitanjem: bi li Iran mogao napasti kontinentalnu Europu? I ako bi pokušao, bi li ga NATO mogao zaustaviti?
Iranske rakete pogodile su ciljeve u Izraelu i zemljama Perzijskog zaljeva, a dron iranske proizvodnje ciljao je britansku bazu na Cipru, što je potaknulo britanskog premijera Keira Starmera da otvori britanske baze američkim obrambenim protunapadima na iranske raketne položaje.
Nadalje, NATO-ovi sustavi protuzračne obrane presreli su dvije iranske balističke rakete koje su se kretale prema turskom zračnom prostoru – ili su već ulazile u njega, što je prag koji Teheran prije nije prešao, piše Euronews .
Europa, bliže nego ikad radijusu ovog rata, sada se suočava s očitim pitanjem: bi li Iran mogao napasti kontinentalnu Europu? I ako bi pokušao, bi li ga NATO mogao zaustaviti?
Što bi Iran zapravo mogao ispaliti na Europu?
Iransko oružje dugog dometa može se podijeliti u tri kategorije – a njihov potencijalni domet pokriva zabrinjavajuće velik dio europske karte.
Najrazornija je balistička raketa Khorramshahr, sposobna nositi bojevu glavu težine do 1800 kilograma.
Ako se lansira iz utvrđenih podzemnih baza na sjeverozapadu Irana, u planinskim područjima poput Kermanshaha, Tabriza i Isfahana, može dosegnuti domet do 3000 kilometara kada se smanji težina bojeve glave.
Na toj udaljenosti nadohvat ruke su glavni gradovi južne i istočne Europe poput Atene, Sofije i Bukurešta. Na maksimalnoj udaljenosti mogli bi se dosegnuti i Beč, Rim i Berlin.
Zatim dolaze dronovi. Shahed-136, testiran i dodatno usavršen tijekom ruskog rata u Ukrajini, ima domet do 2500 kilometara.
Njegova bojeva glava, teška između 30 i 50 kilograma, relativno je mala, ali Shahedi se koriste u rojevima. Njihova svrha nije rušenje zgrade, već preopterećenje protuzračne obrane i onesposobljavanje elektroenergetskih mreža cijelih regija. Ukrajina je već vidjela kako to izgleda – a mogli bi i dijelovi Europe.
Treći element su krstareće rakete – prvenstveno Soumar i njegove varijante, s dometom od 2000 do 3000 kilometara.
Za razliku od balističkih raketa, krstareće rakete lete nisko i prate teren, što ih čini mnogo težima za otkrivanje konvencionalnim radarom. Njihova preciznost čini ih prikladnima za ciljane napade na infrastrukturu, a ne za široko rasprostranjeno uništenje.
Zajedno, ova tri sustava daju Iranu slojevitu sposobnost udara dugog dometa koja se sve više preklapa s europskim teritorijem.
Kako bi se Europa branila
Izrael trenutno pruža najrealniji primjer kako raketna obrana izgleda u stvarnim uvjetima.
Tijekom trenutnog rata, Iran je lansirao između 500 i 550 balističkih projektila na izraelski teritorij, a izraelski višeslojni obrambeni sustav, koji uključuje Arrow 2, Arrow 3 i Davidovu praćku, spriječio je da svi projektili osim 31 pogode naseljena područja.
Međutim, postoje određene slabosti. Iran je razvio svoje projektile upravo kako bi probio proturaketnu obranu: za Khorramshahr-4 se, na primjer, kaže da se ponovno ulazi u atmosferu brzinom od oko 8 Macha, ne ostavljajući obrambenim sustavima gotovo nikakvo vrijeme za reakciju.
Osim toga, najnaprednije bojeve glave mogu promijeniti putanju tijekom spuštanja, što ih otežava praćenje radarom. Iran također rijetko sam lansira balističke rakete – obično ih kombinira s krstarećim raketama i rojevima dronova, upravo kako bi preopteretio protuzračnu obranu.
Ako Iran odluči napasti Europu, analitičari očekuju višeslojni pristup: vjerojatno precizne napade na NATO-ove logističke centre i ekonomske udare s napadima na mediteranske luke ili LNG terminale u Italiji, Grčkoj i Rumunjskoj.
Osim toga, psihološki pritisak mogao bi uslijediti kroz napade i diverzije usmjerene na širenje straha među civilnim stanovništvom.
NATO-ov odgovor: “Europljani mogu mirno spavati noću”
Javna poruka NATO-a je čvrsto uvjerljiva, a prema riječima glasnogovornika Saveza, temelji se na sposobnostima koje su već nedavno demonstrirane u
praksi.
U razgovoru za Euronews, pukovnik Martin L. O’Donnell, glasnogovornik vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga za Europu (SHAPE), nije izravno odbacio niti potvrdio mogućnost iranskog napada na Europu, ali je jasno naglasio povjerenje NATO-a u vlastite obrambene sposobnosti.
„NATO ima sve što je potrebno za obranu teritorija Saveza i naših milijardu ljudi. Mislim da Europljani – a ja sam, naravno, stanovnik Europe – mogu mirno spavati znajući da NATO ima sposobnost poraziti svaku takvu prijetnju Savezu“, rekao je pukovnik O’Donnell.
O’Donnell je kao dokaz da sustav funkcionira u stvarnosti, a ne samo u teoriji, naveo nedavna presretanja projektila u turskom zračnom prostoru. Cijeli proces – od otkrivanja lansiranja do uništavanja cilja – traje manje od deset minuta.
Kako je objasnio, proces počinje u svemiru.
„Prvo je otkriti lansiranje rakete. Za to koristimo različite sustave, uključujući satelite, kako bismo otkrili lansiranje“, rekao je O’Donnell.
„Nakon što se otkrije lansiranje, potrebno je pratiti projektil i njegovu putanju. Za to NATO koristi razne kopnene i pomorske sustave, uz svemirske koje sam već spomenuo“,
dodao je.
„Tada vam je potrebna sposobnost presretanja i uništavanja cilja, a NATO je već dokazao da ima tu sposobnost.“
Što je s europskim zemljama koje nisu članice NATO-a?
Tu je i pitanje zemalja koje nisu članice NATO-a. Cipar, Irska, Austrija, Švicarska i Malta nisu dio Saveza, a NATO-ov sustav balističke raketne obrane (BMD) izričito je osmišljen za zaštitu stanovništva, teritorija i snaga europskih članica NATO-a. U strogo institucionalnom smislu to znači da zemlje koje nisu članice nisu formalno uključene u sustav.
U praksi je, međutim, situacija složenija.
Članstvo u Europskoj uniji pruža dodatni sloj obveza: prema članku 42(7) Ugovora o Europskoj uniji, svaki napad na državu članicu EU-a obvezuje sve ostale članice da pruže pomoć.
Osim toga, inicijativa Europski nebeski štit, program akvizicije i integracije sustava protuzračne obrane koji predvodi Njemačka, a pridružile su mu se neutralne zemlje poput Austrije i Švicarske, postupno povezuje zemlje koje nisu članice NATO-a u zajedničku europsku mrežu protuzračne obrane.
Nedavni događaji ukazuju na to da bi politička volja mogla biti važnija od formalnih pravnih okvira. Kada su iranski napadi nedavno pogodili Cipar, Grčka, Italija, Nizozemska i Španjolska brzo su rasporedile fregate i borbene zrakoplove F-16 kako bi obranile zračni prostor mediteranskog otoka – izvan formalne zapovjedne strukture NATO-a.
Irska, koja također nije članica NATO-a, signalizirala je da bi bila spremna pridružiti se koaliciji ako se to od nje zatraži.
Problem s dronovima: Jeftiniji, sporiji – ali ih je teže zaustaviti
Balističke rakete su brze i razorne, ali NATO ima dugo iskustva u obrani od njih, a njegovi obrambeni sustavi su snažni. Rojevi dronova predstavljaju drugačiji izazov – i mnogo noviji.
O’Donnell priznaje da su dronovi pravi problem, ali ukazuje na novi NATO-ov sustav protiv dronova koji se raspoređuje u Poljskoj i Rumunjskoj: Merops. Sustav koristi male, jeftine dronove presretače koji se sudaraju ili eksplodiraju u blizini dolazećih dronova Shahed.
„To je područje gdje želimo učiniti više“, rekao je O’Donnell.
„Nedavno smo najavili raspoređivanje određenih sposobnosti u Poljskoj i Rumunjskoj, sustava Merops, koji je nedavno bio u središtu pozornosti jer Ukrajina sada nudi slične sposobnosti na Bliskom istoku. To je nešto čemu se moramo stalno prilagođavati i na što reagirati – a NATO će to sigurno učiniti.“
U Ukrajini, slični sustavi navodno obore do 40% dolaznih dronova Shahed, dok stopa presretanja doseže i do 80% uz pomoć domaće razvijenih tehnologija i drugih metoda – ali preostalih 20% ipak prolazi i pogađa ciljeve.
Stoga se postavlja pitanje: mogu li Europljani doista mirno spavati, čak i ako se Merops rasporedi u istočnoj Europi?
Mogućnost nuklearne eskalacije
Još jedan scenarij eskalacije mogao bi nastati ako Iran obnovi svoj program nuklearnog naoružanja, prijeteći ne samo Izraelu i Bliskom istoku, već i europskim vojnim bazama ili snagama koje Teheran smatra dijelom sukoba.
Iransko-američki politolog Saeid Golkar upozorio je na ovaj rizik u članku za Euronews.
„Ako se Washington i Izrael usredotoče samo na slabljenje nuklearnih i vojnih sposobnosti, a zatim stanu, najvjerojatniji politički ishod neće biti demokratska tranzicija, već konsolidacija moći preživjele sigurnosne elite“, napisao je Golkar.
“Djelomično uklanjanje prijetnje je opasno. Nagla pauza mogla bi izazvati brzu odmazdu, ali i ojačati argument unutar režima da samo nuklearno oružje može odvratiti strane napade.”
„To je klasična dinamika ‘ono što ne ubije režim, čini ga jačim’ – ali s nuklearnom dimenzijom“, smatra Golkar.
Korak ispod potpunog nuklearnog oružja je “prljava bomba” – konvencionalni eksploziv pomiješan s radioaktivnim materijalom.
Stručnjaci općenito vjeruju da Iran ima tehničke mogućnosti razviti takvo oružje, ali da to gotovo sigurno ne bi učinio. Prljavu bombu je relativno lako pratiti, a njezino korištenje – ili davanje takvog oružja posrednicima – izazvalo bi odmazdu koja bi mogla ugroziti opstanak režima.
U ovoj fazi, Klein ne očekuje masovne napade na civilno stanovništvo u Europi.
„Ako Iran aktivira takve mreže, vjerojatno će predstavljati najveću prijetnju državnim institucijama i političarima“, rekao je.
„Iran ima ograničene resurse, a njegove se sposobnosti smanjuju svakim danom. Ne vjerujem da želi uvući još europskih zemalja u veliki izravni sukob“, dodao je.
„Vjerojatnije je da će pokušati kazniti europske vlade zbog njihove podrške ratnim operacijama – što će potaknuti razdor i napetosti unutar europskih društava.“
Među ostalim alatima koje bi Teheran mogao koristiti je kibernetičko ratovanje – napadi na industrijske kontrolne sustave u sektorima vode, energetike i zdravstva – kao i sabotaža u pomorskom prometu u europskim vodama.
Na pitanje očekuje li NATO takve hibridne prijetnje od Irana, pukovnik O’Donnell odgovorio je oprezno, ali jasno.
„U strateškom konceptu NATO-a, dvije glavne prijetnje koje prepoznaju svih 32 članice su Rusija i terorističke skupine“, rekao je.
„Ali svi smo više puta čuli glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea kako govori da zemlje poput Kine, Sjeverne Koreje i Irana surađuju s Rusijom, na primjer podržavajući rat u Ukrajini.“
„Zato moramo uzeti u obzir svijet u kojem živimo i razviti odgovarajuću obranu kako bismo se suočili s takvim prijetnjama“, zaključio je.
