Raspudić o BiH: Zašto se dugo šutjelo o položaju Hrvata u BiH

Kako gledate na prava Hrvata u Bosni i Hercegovini i izjave Željka Komšića?

Daytonski sporazum je kompromis. Kompromis u kojem je svatko nešto izgubio i nečega se odrekao, ali je dobiveno ono najvažnije, a to je mir. Mir. I stvari su išle u pravom smjeru u drugoj polovici 90-ih, onda je bila intervencija međunarodne zajednice, amandmani Barryja i Petritscha, koji su drastično promijenili izborni zakon, a prije 25 godina stvorena je ta konfliktna situacija u Federaciji, gdje Bošnjaci, kada se politički dogovore, mogu nametnuti sve političke predstavnike Hrvatima. I to se dogodilo dva puta kroz takozvani “Savez”, kasnije i Platformu, iskorištena je jedna rupa u zakonu.

Nitko nije ni razmišljao o Daytonu, o tome gdje se nudi apsolutno bošnjački političar, iako ima hrvatsko ime i prezime, za kojeg mnogi Bošnjaci glasaju i koji je preko ozloglašenog Željka Komšića četiri puta uzurpirao mjesto Hrvata u Predsjedništvu BiH. To truje odnose između Hrvata i Bošnjaka, a s druge strane daje alibi srpskoj separatističkoj politici u Bosni i Hercegovini, jer kažu: Zašto bismo odustali i milimetar od Republike Srpske, a pogledajte što se radi Hrvatima u Federaciji, mi bismo bili sljedeći. Čak i danas, 30 godina nakon rata, ta je zemlja protektorat međunarodne zajednice, imate figuru visokog predstavnika koji može zamijeniti bilo kojeg izabranog predstavnika, dakle, od općinskog vijećnika do člana Predsjedništva, a zadnji put ste imali neviđenu stvar da je u izbornoj noći, nakon što su izbori održani, promijenio izborni zakon, pa ako to nije krađa nakon 30 godina disfunkcionalnosti, ne znam što jest.

Prednost pozicije Hrvatske u BIH je što Hrvati ne traže ništa drugo za sebe što ne bi dali drugim narodima. Dakle, sve dok se poštuje načelo ustavnosti naroda i ono što je dogovoreno u Daytonu, minimum je da je svaki narod siguran da će sam birati svoje političke predstavnike. Hrvatska politika je tu bila pasivna, u nekim segmentima čak i izravno suprotstavljena Hrvatima u BIH, sjetimo se Stjepana Mesića i njegovih postupaka i izjava, ali stvari se počinju malo mijenjati. Nova američka administracija je u svojoj izjavi u posljednjoj nacionalnoj strategiji bila vrlo jasna da više neće sudjelovati u izgradnji nacionalnih država, poput izgradnje građanske države u BIH, što je nasilno pokušano i nije dalo nikakve rezultate. Postoji i svijest o ovom položaju Hrvata u BIH.

Recimo, na posljednjoj raspravi u Vijeću sigurnosti čuli smo od američkog predstavnika o stalno konstitutivnim narodima, koji su do nedavno pokušavali prešutjeti i prikazati Bosnu i Hercegovinu kao nešto drugo. Dakle, sada postoji prilika za poboljšanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali najvažnije je sada pronaći odgovornog i osviještenog sugovornika na bošnjačkoj političkoj sceni, jer Bošnjaci nisu dobili ništa, ništa, klanjem Hrvata posljednjih 25 godina. Samo su dobili disfunkcionalniju i podijeljeniju Bosnu i Hercegovinu. Evo, pitajte bilo kojeg bošnjačkog političara ili birača Željka Komšića: “Što ste dobili time što ste preko Komšića 16 godina uzurpirali pravo Hrvata da biraju svog predstavnika?”.

Što mislite o kandidaturi Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz “reda hrvatskog naroda”?

Dakle, evo nastavka farse. Taj čovjek je prvo podnio tužbu Europskom sudu za ljudska prava jer je po nacionalnosti “ostali”, ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak, nije pripadnik nijednog od tri konstitutivna naroda, pa se ne može kandidirati. Kad je ta tužba odbačena, evo ga kandidata, sad je odjednom Hrvat. Mislim, farsa je potpuna.

Čini se da je to jedna od rijetkih tema oko kojih se Plenković i Milanović slažu. Trebaju li ipak jasnije i glasnije artikulirati prava Hrvata u BIH?

Hrvatska bi konačno trebala djelovati kao suverena država i punopravna članica Europske unije i NATO pakta. Trebalo bi postaviti neke uvjete i pravo veta.

Ne bismo smjeli biti nesvjesni vlastite veličine, ne možemo odlučno utjecati na to kakva će biti politika Europske unije ili NATO pakta prema Kini i Rusiji, ali nas zanima ovaj mali dio, a to je naša granica i naši ljudi, pa pretpostavljam da tu možemo imati neki utjecaj. Ali ta je politika bila kukavička, pasivno je slijedila direktive iz Bruxellesa ili američkog veleposlanstva do nedavno i prepuštala je Hrvate u BIH njihovoj sudbini, ali evo, nadamo se da će se to promijeniti.

izvor: Dnevnik.ba