|Damir Omerbegović
Dok se javni prostor u Bosni i Hercegovini svakodnevno guši u moralnim prodikama o patriotizmu i lojalnosti državi, Damir Omerbegović je svojom najnovijom objavom kirurški precizno ogolio svu dvoličnost takozvane „građanske“ politike. Omerbegović otvoreno progovara o apsurdu u kojem se ljubav prema BiH svodi na mahanje ratnim zastavama s ljiljanima i pjevanje bivših himni, dok se istodobno potpuno ignorira i odbacuje stvarna, ustavna i daytonska Bosna i Hercegovina – država dvaju entiteta i triju ravnopravnih naroda. Njegovu sjajnu i oštru analizu o tome kako bošnjačka politika pod krinkom građanstva pokušava izbrisati Hrvate i Srbe, prenosimo u cijelosti:
Damir Omerbegović:
Najlakše je drugima lijepiti etiketu mrzitelja Bosne kada se vlastita ljubav prema Bosni svodi na odbijanje da se prihvati Bosna kakva zaista jeste.
Drugima se redovno drže lekcije o državi, patriotizmu i lojalnosti, a onda se u trenutku kada svira zvanična himna Bosne i Hercegovine maše ljiljanima i pjeva "Jedna si jedina", kao da ova sadašnja država nema svoje simbole, svoj ustav, svoj poredak i svoju političku realnost. To se onda prodaje kao patriotizam, ali to nije poštovanje prema Bosni i Hercegovini kakva danas postoji, nego je otvoreno emotivno bježanje u Republiku BiH. U jednu bivšu državnu ideju, u simboliku poretka koji više ne postoji. I zato je prilično smiješno kada isti ti ljudi drugima objašnjavaju kako ne vole Bosnu, sve to dok oni sami ne pokazuju ljubav prema ovoj Bosni kakva danas jeste - daytonskoj Bosni, složenoj Bosni, Bosni tri naroda, dva entiteta i ozbiljnih unutrašnjih razlika. Oni dok govore o patriotizmu pokazuju ljubav prema zamišljenoj Bosni koja bi jednog dana haman trebala progutati sve ove razlike i završiti kao centralizovana država. U kojoj bi Bošnjaci, naravno, bili glavna politička snaga.
Zato se Bosni i Hercegovini danas ne pristupa kao državi koju treba uređivati dogovorom, nego kao privremenoj smetnji koju treba nekako preživjeti dok se ne stvore uslovi za ovu, pravu, Bosnu. Kada Srbi kažu da žele ono što je dogovoreno u Daytonu, odmah nastaje histerija. Kada se spomene Republika Srpska kao ustavna činjenica ove države, odmah se ponašaju kao da je takva sama stvarnost nekakva uvreda. A Republika Srpska nije nečija simpatija, nego dio ustavne arhitekture ove Bosne i Hercegovine. To je ono što je potpisano, to je ono na čemu ova država stoji, sviđalo se to nekome ili ne. Isto važi i za Hrvate u Federaciji. Kada traže izmjene Izbornog zakona kako bi oni mogli birati svoje predstavnike u sve dijelove vlasti, umjesto elementarnog razumijevanja dobiju moralne pridike o građanskoj državi, demokratiji i navodnoj izdaji Bosne. Drugim riječima, kada Srbi traže poštovanje Daytona, problem su Srbi. Kada Hrvati traže političku ravnopravnost, problem su Hrvati. A kada bošnjačka politika pokušava pregaziti i jedne i druge pod parolom građanstva, onda se to predstavlja kao jedini ispravan patriotizam.
Problem je što taj patriotizam nije patriotizam prema ovoj današnjoj Bosni i Hercegovini, nego prema političkoj fantaziji u kojoj bi svi drugi trebali prihvatiti bošnjačku viziju države kao svoju sudbinu. Današnja Bosna i Hercegovina nije napravljena da polako preraste u unitarnu državu, niti je Dayton zamišljen kao čekaonica za buduću bošnjačku dominaciju. Ona je nastala kao bolan, nesavršen, ali vrlo jasan pokušaj da se u jednoj državi smjeste različiti narodi, različiti interesi i različite političke volje. Ko to ne razumije, ne razumije vala ni Bosnu. Ko to odbacuje, neka barem prestane drugima držati predavanja o ljubavi prema državi. Nije ljubav prema Bosni tražiti da Srbi i Hrvati nestanu kao politički faktori, niti je ljubav prema Bosni glumiti građanstvo dok se računa na bošnjačku brojčanu većinu. I nije ni ljubav prema Bosni poštovati državu samo onda kada se nadaš da ćeš je jednog dana preurediti po svojoj mjeri.
