Dio intervjua koji je ratni zločinac Momčilo Krajišnik dao TV FACE-u, odmah nakon puštanja iz zatvora, reproducira se na društvenim mrežama. Novinaru Senadu Hadžifejzoviću tvrdio je da su on i Alija Izetbegović 16. rujna 1993. potpisali ono što je on nazvao Zajedničkom deklaracijom. U tom prilično kaotičnom dokumentu, koji više izgleda kao loša krivotvorina, pod naslovom se spominju imena Momira Bulatovića, Alije Izetbegovića, Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića.
Jedini poznati faksimil dokumenta objavljen je u knjizi dr. "Preživjela zemlja" autora Ive Komšića od stranica 457 do 459. Komšić tvrdi da je tekst Deklaracije primilo Veleposlanstvo u Zagrebu, te da je u njega ušlo pod protokolom 4106. Koliko je poznato, ovaj dokument nije poslan nijednom drugom veleposlanstvu BiH, osim Veleposlanstvu u Zagrebu, što je neobično.
dr. Komšić u svojoj knjizi piše: Iako su kao potpisnici u preambuli navedeni Bulatović, Karadžić i Milošević, Deklaraciju su potpisali samo Momčilo Krajišnik i, navodno, Alija Izetbegović. Krajišnik je u nekoliko navrata tvrdio da je svjedok ovog potpisivanja Haris Silajdžić, ali ni njega nema među tim imenima, prenosi Stav.
Samo dan prije ove dvojbene Izetbegovićeve i Krajišnikove Deklaracije, 14. rujna 1993. potpisana je Izetbegovićeva i Tuđmanova Deklaracija, isforsirana od strane američke diplomacije koja je pripremala Washingtonski sporazum i mir između Hrvata i Bošnjaka. Potpisnici s hrvatske strane ove izjave, uz Tuđmana, bili su Hrvoje Šarinić, Željko Matić, Miomir Žužul i Hidajet Biščević. Za Republiku Bosnu i Hercegovinu potpisali su Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Muhamed Filipović i Ivo Komšić.
U članku prvom ove Deklaracije stoji: "Osigurati trenutni prekid svih neprijateljstava i vojnih sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i HVO-a u skladu sa sporazumom od 30. srpnja 1993., odmah, a najkasnije do 18. rujna 1993. do 12 sati."
Ova Deklaracija Tuđmana i Izetbegovića govori o bezuvjetnom raspuštanju logora, svakako onih u Hercegovini, koji su užasnuli svijet bošnjačkim logorašima - kosturima i gotovo stavili Hrvatsku pod sankcije međunarodne zajednice.
Spomenuto je i slobodno kretanje humanitarnih konvoja.
Ali ništa od navedenog iz Hrvatsko-bosanske deklaracije nije se ostvarilo. Tuđman je nastavio žestoke napade na Armiju RBIH, posebno na Mostar i Gornji Vakuf. Njegove borbe i pokušaji kontrole tog prostora trajali su gotovo do potpisivanja Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994.
Dva dana kasnije, 16. rujna, navodno je potpisana Deklaracija Krajišnika i Izetbegovića. U intervjuu za FACE, nakon puštanja iz zatvora, Krajišnik je tvrdio da je Alija Izetbegović s njim potpisao dokument u kojem se, između ostalog, Republici Srpskoj daje pravo na referendum o odcjepljenju od Bosne i Hercegovine nakon dvije godine zajednice triju republika.
Dokument o kojem Krajišnik govori napisan je na srpskom jeziku, čitkim kurzivom.
Drugo, tekst se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, na dvije strane, raspravlja se o identičnim zaključcima kao u Deklaraciji Tuđmana i Izetbegovića: Prekid neprijateljstava, raspuštanje logora, slobodno kretanje humanitarnih konvoja itd. Negdje na polovici stranice ta Deklaracija završava člankom 5. koji govori o razgraničenju između dviju republika u Bosni i Hercegovini.
I onda se dogodi čudo. Nema nastavka, već tekst počinje na trećoj stranici. Kako je u prvom dijelu sporazuma već bio "Članak tri", koji je na drugoj stranici govorio o slobodnom prolazu humanitarnih konvoja, ponovno se pojavljuje "Članak tri", ali sada govori o "pravu na referendum o izlasku iz Bosne i Hercegovine kao unije triju republika, nakon dvije godine".
Netko je jednostavno izmijenio dokument glupo duplicirajući "Članak tri" s "pravom na odcjepljenje Unije od jedinstvene države". Nitko ne bi ozbiljno shvatio takvu krivotvorinu.
Nema potpisa ispod takvih tvrdnji o navodnim referendumima nakon dvije godine postojanja Unije. Sve to izgleda kao očajnička krivotvorina i loš pokušaj prijevare.
Samo četiri dana kasnije, 20. rujna, dogodio se debakl na britanskom nosaču zrakoplova Invincible.
U arhivi ovog nosača zrakoplova navodi se da je "bio u Jadranskom moru tijekom Operacije Grapple, britanskog vojnog angažmana u potpori mirovnim snagama UNPROFOR-a u Bosni". Invincible je isplovio prema Jadranu 22. srpnja 1993. U području operacija ostao je do 20. prosinca. Dana 20. rujna 1993. na brodu su održani mirovni pregovori za okončanje rata u Bosni i Hercegovini.
Razgovore su vodili međunarodni izaslanici Lord David Owen u ime Europske zajednice i Thorvald Stoltenberg u ime Ujedinjenih naroda.
Pregovori su vođeni na temelju plana ovog dvojca, koji je predviđao unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine kao unije triju etničkih republika (bošnjačke, srpske i hrvatske).
Izaslanstva predsjednika Alije Izetbegovića, te Radovana Karadžića i Mate Bobana u timovima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i njihova izaslanstva prebačena su na nosač zrakoplova helikopterom.
Unatoč intenzivnim diplomatskim naporima i pokušajima postizanja kompromisa o izoliranom brodu, pregovori su završili neuspjehom. Stranke nisu mogle postići konačni dogovor o teritorijalnom razgraničenju i kartama, nakon čega su se sukobi u Bosni i Hercegovini nastavili sve do postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine.
Izetbegović i Silajdžić suočili su se s ogromnim vojnim i političkim pritiscima, ali su čvrsto inzistirali na dva ključna uvjeta da bi se plan uopće razmatrao: Zahtijevali su siguran, suveren izlaz na Jadransko more (blizu Neuma) za buduću republiku s bošnjačkom većinom. Teritorijalne korekcije u istočnoj i središnjoj Bosni: Zahtijevali su povrat teritorija koje je okupirala Vojska Republike Srpske, kao i rješavanje statusa enklave u istočnoj Bosni. Čak i tada su Owen i Stoltenberg izričito tražili zamjenu enklava Srebrenice, Žepe i Goražda za općine oko Sarajeva.
Unatoč intenzivnim diplomatskim naporima i pokušajima postizanja kompromisa o izoliranom brodu, pregovori su završili neuspjehom. Stranke nisu mogle postići konačni dogovor o teritorijalnom razgraničenju i kartama, nakon čega su se sukobi u Bosni i Hercegovini nastavili sve do postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine.
Unatoč planu tri republike, koji su nametnuli mirovni pregovarači, Izetbegović je, u privatnim i javnim izjavama, ostao čvrsto pri stavu da se međunarodnopravni subjektivitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine moraju održati unutar njezinih priznatih granica. Plan o Nepobjedivoj državi stoga je zamišljen kao unija, a ne kao potpuni raspad zemlje na tri neovisne države. Na Nepobjedivoj državi nije bilo spomena ni o kakvim referendumima koje je spomenuo Krajišnik.
Po povratku u Sarajevo, Izetbegović je stavio paket Nepobjedivi na glasanje institucijama. Dana 27. rujna 1993. Drugi bošnjački sabor i Skupština RBIH odbacili su Owen-Stoltenbergov plan. Donijeli su odluku o prihvaćanju plana samo pod uvjetom da se vrate teritoriji nasilno oduzeti etničkim čišćenjem, što je u tom trenutku značilo krah sporazuma s Nepobjedivim.
Sporazumi o Nepobjedivom zabilježeni su kao faza u kojoj su Izetbegović i Silajdžić, pod brutalnom ucjenom međunarodne zajednice, uspjeli taktički kupiti vrijeme i odbiti trajni gubitak teritorija, što je kasnije utrlo put Washingtonskom sporazumu (1994.) i konačno Daytonskom mirovnom sporazumu (1995.).
Tuđman i Milošević, prema presudama Tribunala u Haagu, otvoreno su desetke puta pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine? Bošnjaci se time odavno ne bave, samo izmišljotinama o Izetbegovićima.
Možda bismo se trebali podsjetiti na jedan zapis iz Izetbegovićevih "Sjećanja", na stranici 259:
„Tijekom svog dugog života obavljao sam razne poslove: kao zatvorenik kopao sam zemlju, nosio mort, sjekao šumu, a kasnije, kao slobodan čovjek, upravljao sam gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Međutim, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovaranje znači odlučivanje. A donošenje odluka je najteži posao za nesretno ljudsko biće.“
Moj problem je bio što nisam mogao ni izboriti dobar mir ni voditi dobar rat. Pregovori su vođeni u uvjetima ucjene i s mačem nad glavom Bosne. Narod, napadnut od strane brojčano jačih i bolje opremljenih neprijatelja, bio je izložen teškoj patnji, a mir koji se nudio uvijek je bio suprotan ne samo mojim načelima, već i elementarnoj pravdi. Bilo mi je teško prihvatiti takav mir, a još teže vratiti se kući s porukom da se rat nastavlja. Moje dileme su bile teške. Osjećao sam se kao da sam razapet."
Stoga, ova Krajišnikova priča o nekakvim referendumima za podjelu Bosne i Hercegovine, iako se čini kao loša krivotvorina, nije trajala ni četiri dana, jer je otkazana 20. rujna kod Invinciblea. To nije važno za bošnjačkog Sherlocka Holmesa, koji vječno traže tragove o Izetbegovićevoj namjeri podjele Bosne i Hercegovine. Trideset godina mira pokušavaju to dokazati djelovanjem na teritoriju države Bosne i Hercegovine. Zapravo, trideset godina daju svoja prava projektima Miloševića i Tuđmana, Karadžića i Bobana, čiji nasljednici danas više nego ikad žele podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Povijest sigurno nije zapamtila da je jedan narod toliko radio protiv svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Zašto? Samo zbog borbe za vlast unutar svog kaveza.
