Potez organizatora da iz pijateta prema žrtvama
otkaže Zenica Summer Fest naišao je na agresivan zid nerazumijevanja i gnjeva dijela mlađe generacije, čije reakcije zvone na uzbunu i razotkrivaju potpuni krah moralnih vrijednosti unutar naših domova.
Prigovori o upropaštenom ljetu i sebična pitanja zašto se sve prekida zbog tuđeg gubitka ne stižu s nekakvih udaljenih internetskih adresa.
"Pa što se sve otkazuje zbog pet stradalih?“, „Upropastili nam ljeto“, „Nemamo više gdje izaći“ – samo su neke od poruka koje su preplavile lokalne grupe i statuse. Ne radi se o anonimnim internetskim botovima, već o stvarnim mladim ljudima iz našeg susjedstva.
Njihov bijes jer je plesni podij utihnuo pred licem smrti postavlja mučno pitanje: kakve to ljude uopće odgajamo?
Njihova nemogućnost da na trenutak zastanu i suosjećaju s obiteljima koje proživljavaju najteže dane u životu jasna je optužnica protiv modernog odgoja koji je zakazao u svojoj temeljnoj zadaći, stvaranju čovjeka.
No, slom empatije ne staje samo na mladenačkoj sebičnosti i žalu za propalim koncertima. Dok jedni očajavaju za plesnim podijem, oni stariji i navodno zreliji otišli su korak dalje u ponor bezosjećajnosti.
Društvene su mreže preplavile mučne analize u kojima se smrt naših sugrađana hladno koristi za politička prepucavanja. Umjesto sućuti, pojedinci su ugasle živote iskoristili kako bi moralizirali o tome zašto su zenički planinari uopće išli u Rusiju, zemlju koja napada Ukrajinu, i to turistički, radi vlastitog hobija.
Kada nečija pogibija na planini postane tek usputni povod da se preko ekrana pametuje o globalnim sukobima, ratovima i licemjerju, jasno je da ova društvena bolest nadilazi samo jednu generaciju. Smrt ljudi pretvorena je u jeftini materijal za skupljanje internetskih bodova, čime se stradalima umjesto počasti javno kopa po motivima odlaska na uspon.
Ovaj javni izostanak srama i empatije izravna je nuspojava roditeljskog i društvenog uzmicanja pred tiranijom ekrana i instant užitka.
Predugo se u obiteljima tolerira i potiče kultura u kojoj je djetetov trenutačni hir svetinja, a vlastiti komfor jedino mjerilo vrijednosti.
Preseljenjem odgoja s obiteljskog stola na digitalne platforme, stvorene su generacije koje tuđu patnju doživljavaju tek kao usputnu objavu koju treba preskočiti, dok im obiteljski odgoj više ne pruža kočnicu koja bi ih opomenula da je pred smrću jedino ispravno – zašutjeti.
Organizatori festivala povukli su jedinu ispravnu i dostojanstvenu granicu.
Koncerata, ljetnih provoda i festivala bit će ponovno, jer zabava se uvijek lako zamijeni i nadoknadi.
Najveća tragedija ove nesreće, osim ugašenih života onih koji su voljeli planine, leži u spoznaji da smo u vlastitom društvu odgojili ljude koji pred otvorenim grobovima prosvjeduju jer im je uskraćen izlazak, dok drugi tuđu smrt bez srama koriste kao političku platformu.
