Oružje u kući nije sigurnost nego rizik: upozorenje koje mnogi ignoriraju

U

zemlji u kojoj je oružje i dalje rašireno, nedostatak sustavne provjere, pravovremenog oduzimanja i koordinacije između evidencije o oružju i izvješća o obiteljskom nasilju predstavlja ozbiljan propust u sprječavanju najtežih posljedica.

Upravo taj propust često postaje vidljiv tek nakon tragedije.

Kada je žena ubijena, sustav reagira putem objava, istraga i naknadnih analiza, dok se javnost pita zašto rani signali nisu prepoznati kao hitna upozorenja. Nedostatak pravovremene procjene rizika, učinkovitog oduzimanja oružja i koordiniranog djelovanja nadležnih institucija tada postaje bolno vidljiv kada je već prekasno i posljedice se više ne mogu spriječiti.

Što je istraživanje pokazalo?

Istraživanje pod nazivom “Obiteljsko nasilje i zlouporaba vatrenog oružja” pokazalo je da je

većina počinitelja obiteljskog nasilja počinjenog prijetnjom ili zlouporabom vatrenog oružja u braku, u prosjeku ima dvoje djece, ima srednjoškolsko obrazovanje i nije zaposlena.

Dominantni oblik obiteljskog nasilja počinjen zlouporabom vatrenog oružja je nasilje nad bračnim ili izvanbračnim partnerom.

Polovica počinitelja nema prethodnih osuda, većina priznaje počinjenje kaznenog djela, ali uglavnom ne žali zbog zločina i smatra svoje postupke adekvatnima. Prilikom počinjenja kaznenih djela počinitelji su najčešće koristili pištolj/revolver, kao i drugo vatreno oružje iz kategorije “B”, koje fizičke osobe mogu nabaviti, držati i nositi na temelju isprave koju je izdalo nadležno tijelo, ali u velikom broju presuda nema podataka o posjedovanju dozvole za nošenje vatrenog oružja.

Magistrica međunarodne i regionalne sigurnosti i predsjednica Centra za ženska prava Zenica  Meliha Sendić , koja je ujedno i jedna od autorica kontekstualne analize “Smanji rizik – Povećaj sigurnost žena”, osvrće se na nalaze analize i ističe da je uloga vatrenog oružja u slučajevima nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini jedan od pokazatelja načina na koji sustav prepoznaje i tretira rizik.

–  Svaki drugi analizirani slučaj femicida u Bosni i Hercegovini počinjen je vatrenim oružjem. Od ukupno 62 analizirana slučaja u razdoblju 2019.-2024., u 31 slučaju ubojstvo je počinjeno vatrenim oružjem, odnosno u 50% slučajeva. U 90% slučajeva počinitelj je bila osoba poznata žrtvi, a u 88% slučajeva to je bio član obitelji ili sadašnji ili bivši intimni partner  – objašnjava Sendić.

Regionalni podaci SEESAC-a i Platforme za praćenje oružanog nasilja (AVMP) potvrđuju da je BiH druga zemlja u regiji po broju smrtnih slučajeva uzrokovanih vatrenim

oružjem u kontekstu obiteljskog nasilja.

Broj takvih slučajeva premašuje broj incidenata s vatrenim oružjem u drugim vrstama nasilja, uključujući kriminalne sukobe.

–  Statistike pokazuju da se u Bosni i Hercegovini samo oko 5% femicida počini oružjem u legalnom posjedu, dok se u većini slučajeva koristi ilegalno oružje. To predstavlja značajan sigurnosni problem i dodatno povećava rizik za žene koje su žrtve obiteljskog nasilja i nasilja intimnog partnera  – objašnjava Sendić.

Obavezna procjena rizika

Postojeći pravni okvir Federacije BiH predviđa mogućnost oduzimanja oružja u slučajevima obiteljskog nasilja. 

Međutim, zakon ne propisuje jedinstvenu, automatsku i obveznu mjeru koja bi zahtijevala oduzimanje oružja pri svakom izricanju zaštitne mjere. Upravo ta razlika između onoga što je dopušteno kao opcija i onoga što je propisano kao obveza predstavlja temeljni problem u praksi.

–  Novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama u Federaciji Bosne i Hercegovine uvodi obveznu procjenu rizika u svakom prijavljenom slučaju nasilja. U sklopu te procjene, policija je dužna utvrditi posjeduje li počinitelj vatreno oružje ili ima li pristup oružju, te procijeniti potrebu za njegovim privremenim oduzimanjem. Dakle, zakon jasno prepoznaje posjedovanje oružja kao ozbiljan faktor rizika, posebno rizik od smrti. Međutim, zakon ne propisuje automatsko oduzimanje oružja jednostavnim izricanjem zaštitne mjere, već tu odluku veže za procjenu konkretnog slučaja  – naglašava Sendić.

Postoji zakonska osnova za oduzimanje oružja, ali sustav nije ujednačen.

–  Uvođenjem kaznenog djela teškog ubojstva žene (femicid) zakonodavac je normativno prepoznao ubojstvo na temelju spola, ali ni u tom segmentu ne postoji izričita odredba koja automatski povezuje izricanje zaštitne mjere s trajnim oduzimanjem oružja. Oduzimanje se provodi u okviru kaznenog postupka i ovisi o procesnim odlukama nadležnih tijela  – kaže Sendić.

Fragmentirani sustav upravljanja

Dodaje da se rjeđe raspravlja o problemu fragmentacije sustava kontrole malog oružja.

Dok je pozornost javnosti i institucija pretežno usmjerena na odgovor kaznenog pravosuđa i nametanje zaštitnih mjera, segment kontrole oružja ostaje nedovoljno integriran u sustav procjene i upravljanja rizicima.

Upravo u toj institucionalnoj nepovezanosti leži jedan od ključnih izazova u sprječavanju najtežih ishoda. U BiH postoji 12 relevantnih zakona koji reguliraju nabavu, posjedovanje i nošenje malog i lakog oružja. Svi ti zakoni propisuju opće uvjete za nabavu oružja i na različite načine tretiraju obiteljsko nasilje kao faktor rizika prilikom odobravanja nabave oružja  – ističe Sendić

Dodaje da zbog standarda koji nisu usklađeni, pravna sigurnost i razina zaštite ovise o mjestu prebivališta.

–  U praksi to znači da u nekim kantonima zaštitna mjera izrečena zbog obiteljskog nasilja predstavlja eliminatorni faktor za posjedovanje oružja, dok u drugim kantonima takva norma nije izričito propisana  – kaže Sendić.

U većini kantona, dozvola za oružje izdaje se s rokom važenja od deset godina, bez propisane obvezne periodične provjere ispunjava li vlasnik još uvijek zakonske uvjete za njegovo posjedovanje.

–  To ostavlja prostor da osoba u međuvremenu postane počinitelj nasilja, a da sustav kontrole oružja ne reagira automatskim pregledom dozvole. Iako su baze podataka digitalizirane, praksa pokazuje poteškoće u pravovremenoj razmjeni informacija i provjeri statusa vlasnika oružja, posebno u situacijama međukantonalne nadležnosti  – naglašava Sendić.

U slučajevima obiteljskog nasilja, prijetnja vatrenim oružjem nije izričito definirana kao zasebna otegotna okolnost, već se razmatra u okviru općih kriterija za izricanje kazne i okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno.

–Pravna osnova za oduzimanje oružja postoji, ali sustav nije ujednačen niti automatiziran na način koji bi jamčio dosljedno i obvezno oduzimanje oružja u svim slučajevima izricanja zaštitnih mjera. Problem je kombinacija normativne fragmentacije i nedovoljno dosljedne primjene postojećih mehanizama. Drugim riječima, sud može prijetnju oružjem smatrati otegotnom okolnošću, ali to nije rezultat eksplicitne, sistemske norme, već diskrecijske procjene u konkretnom slučaju  – naglašava Sendić.

Jednaka zaštita u cijeloj zemlji

Sendić objašnjava da sudska praksa prepoznaje posjedovanje oružja kao relevantnu okolnost, a tužitelji imaju zakonsku osnovu predložiti zabranu ili oduzimanje oružja kada procijene da postoji rizik.

Međutim, ovo je područje gdje je potrebna veća

usklađenost i standardizacija postupaka kako bi se osigurala jednaka zaštita u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Nedavno su usvojene izmjene kaznenog zakonodavstva, uključujući uvođenje femicida kao zasebnog kaznenog djela, a njihova primjena tek se počinje razvijati kroz sudsku praksu. Zbog toga nadolazeće razdoblje predstavlja važan test učinkovitosti novih normi.

Tijekom ove godine pokrenut će se sustavno praćenje rada pravosuđa i provedbe promjena, koje je pokrenuo Centar za ženska prava, kako bi se procijenilo donose li zakonske promjene stvarnu i mjerljivu zaštitu žena. Tek nakon analize sudske i tužiteljske prakse u nadolazećem razdoblju bit će moguće pružiti preciznije i relevantnije podatke o razini dosljednosti u djelovanju.

Dodaje da je odgovorno reći da pravni okvir postoji i da je unaprijeđen, ali da će stvarni učinci ovisiti o njegovoj dosljednoj i ujednačenoj primjeni, što će biti predmet pažljivog praćenja.

–  U normativnom smislu, domaće zakonodavstvo je značajno unaprijeđeno i kreće se prema standardima Istanbulske konvencije. Međutim, Konvencija ne zahtijeva samo postojanje zakonskih odredbi, već i njihovu učinkovitu i dosljednu primjenu u praksi. Ključni izazov je upravo u osiguravanju stvarne procjene rizika u svakom konkretnom slučaju, bolje koordinacije između policije, tužiteljstava, sudova i tijela nadležnih za kontrolu oružja, kao i ujednačene primjene propisa na cijelom teritoriju BiH  – objašnjava Sendić.

Nasilnik s pištoljem ispod jastuka

Lana Jajčević , pravna savjetnica i jedna od osnivačica Udruženih žena iz Banja Luke  , ističe da iz svog iskustva u pravnom savjetovalištu može reći da je veliki broj korisnika izjavio da zlostavljač posjeduje oružje.

–  Jedan drastični primjer prijave bio je kada nam je korisnik rekao da zlostavljač drži pištolj ispod jastuka u bračnom krevetu. Nažalost, nakon završetka rata, građani Bosne i Hercegovine, posebno muškarci, čuvali su oružje iz rata, pa često imamo slučajeve gdje je tijekom pretresa kuća u domovima pojedinaca pronađen cijeli arsenal oružja – od bombi i minobacača do velikih količina streljiva. A riječ je o ilegalnom oružju koje je vrlo teško pronaći. Kada je riječ o ilegalnom oružju, lakše ga je pronaći jer svatko tko posjeduje legalno oružje mora imati i dozvolu, što je lako provjeriti kod nadležnih tijela  – ističe Jajčević.

U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstveni i javno dostupan registar počinitelja obiteljskog nasilja, niti centralizirana baza podataka koja bi omogućila sustavno praćenje ponovljenih prijava i procjenu rizika.

–  Što se tiče prijavljivanja po službenoj dužnosti, nemamo registar počinitelja nasilja, kao što postoji, primjerice, registar pedofila, ili registar osoba osuđenih za kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece od 2018. godine. Kad bi takav registar postojao, bilo bi lakše po službenoj dužnosti pratiti je li prilikom počinjenja nasilja korišteno oružje. Na taj način oružje se provjerava isključivo po prijavi žrtve nasilja  – objašnjava Jajčević.

Dodaje da je normativni okvir za zaštitu žrtava nasilja relativno dobro uspostavljen. Međutim, naglašava da još uvijek postoji prostor za poboljšanje, posebno kroz donošenje novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u Republici Srpskoj, koji je trebao dodatno ojačati preventivne mehanizme i procjenu rizika. Njegovo donošenje je, međutim, zaustavljeno zbog djelovanja anti-rodnih pokreta.

–  Vrlo malo se poduzima na preventivnoj zaštiti žrtava nasilja, a uspostavljeni sustav često ne reagira na vrijeme jer kada se nasilje dogodi, subjekti zaštite se međusobno „krive“. To je vidljivo i iz sve većeg broja femicida u posljednje dvije godine u Bosni i Hercegovini. Najčešće u medijima nakon smrtonosnog nasilja čitamo da „institucije nisu obavile svoj posao“ i da se dogodila „obiteljska tragedija“  – objašnjava Jajčević.

Prijetnja oružjem – najjači pokazatelj eskalacije

Odvjetnica  Jovana Kisin Zagajac  naglašava da ne postoji automatska obveza da sud po službenoj dužnosti provjerava evidenciju o oružju u svakom slučaju nasilja. Procjena posjeduje li počinitelj oružje zakonski je predviđena u fazi policijskog postupka, kroz obveznu procjenu rizika u slučajevima obiteljskog nasilja.

–  Sud u pravilu postupa na temelju dostavljenih podataka. Ako informacija o oružju nije adekvatno obrađena ili predložena kao relevantna okolnost, sud je neće samostalno istraživati. To pokazuje da preventivni učinak ovisi o kvaliteti početne procjene i međuinstitucionalne komunikacije, a ne o automatskom mehanizmu na razini suda  – objašnjava Kisin Zagajac.

Nadalje dodaje da zakon omogućuje odgovarajuću kvalifikaciju kroz različita kaznena djela, prijetnja oružjem može predstavljati kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti, obiteljskog nasilja i drugo.

Međutim, u praksi se ozbiljnost prijetnje često relativizira ako nije došlo do fizičkog napada. Time se zanemaruje činjenica da je prijetnja oružjem jedan od najjačih pokazatelja eskalacije. Europski standardi, uključujući obveze koje proizlaze iz Istanbulske konvencije, jasno ukazuju na to da prijetnja smrću ili upotrebom oružja zahtijeva hitan i odlučan odgovor države  – navodi Kisin Zagajac.

Vidimo nedostatak koordinacije između policije, tužiteljstva i sudova.

–  Iako formalno postoje protokoli i obvezna procjena rizika, u praksi se događa da informacije ostanu fragmentirane. Policija procjenjuje rizik, tužiteljstvo kvalificira kazneno djelo, sud odlučuje o zaštitnim mjerama, ali ne postoji uvijek jedinstven, kontinuiran nadzor nad slučajevima visokog rizika  – naglašava Kisin Zagajac.

Zakoni već dopuštaju hitne mjere, zabranu približavanja, pritvor zbog rizika od

recidivizma i oduzimanje oružja. Sustav je uglavnom usklađen s europskim standardima, ali glavni izazov ostaje dosljedna primjena procjene rizika u svakodnevnoj praksi.

–  Obvezna procjena rizika propisana je u slučajevima obiteljskog nasilja, uključujući prethodno nasilje, prijetnje ubojstvom, posjedovanje oružja, zlouporabu droga i procjenu straha žrtve, ali ne završava svaka prijava obiteljskog nasilja adekvatnom reakcijom policije i ta početna loša procjena, odnosno nepoduzimanje zakonom propisanih radnji, često dovodi do kasnije eskalacije nasilja  – kaže Kisin Zagajac.

Prethodna izvješća i prijetnje

Objašnjava da analiza ozbiljnijih slučajeva pokazuje da su često postojale prethodne prijave, prijetnje i pokazatelji eskalacije. To

ukazuje na to da sustav formalno ima mehanizme za prevenciju, ali da se oni nedovoljno koriste u ranoj fazi.

–  Stoga se može zaključiti da je reakcija još uvijek češće post festum nego preventivna. Pravi izazov nije u donošenju novih normi, iako smo u prošlosti i u zakonodavnoj sferi primijetili negativno anti-rodno lobiranje i opstrukciju, već u odlučnijoj primjeni postojećih i ozbiljnoj procjeni rizika prije nego što dođe do tragičnog ishoda  – zaključuje Kisin Zagajac.

Prisutnost oružja u kućanstvu jedan je od najznačajnijih faktora rizika u slučajevima obiteljskog nasilja i femicida, ali u Bosni i Hercegovini ovaj alarm često ostaje neprepoznat.

Iako je pravni okvir relativno dobro uspostavljen i uglavnom usklađen s europskim standardima, najveći problem leži u praksi. Nedostatak automatiziranog oduzimanja oružja, fragmentirane evidencije, nedosljedna primjena procjene rizika i slaba koordinacija između institucija ostavljaju prostor za propuste koji mogu imati najteže posljedice, naime ubojstvo žena.

Izvor: interview.ba

Autor : Melani Isović