Roberto Soldić ovog vikenda ostvaruje san koji je prije petnaestak godina u njegovu rodnom kraju djelovao gotovo nestvarno. Iz malene Stare Bile u srednjoj Bosni, preko garaže i spavanja u dvorani, stigao je sve do najveće MMA pozornice na svijetu.
Kada Roberto Soldić u Salt Lake Cityju zakorači u UFC-ov oktogon protiv Khaosa Williamsa, tisućama kilometara dalje jedno malo mjesto u srednjoj Bosni bit će itekako budno.
U Staroj Biloj, smještenoj između Viteza i Travnika, odrastao je dječak koji je imao toliko energije da ga je bilo gotovo nemoguće zadržati na jednom mjestu.
U noći sa subote na nedjelju, oko četiri sata ujutro, ondje se gotovo sigurno neće spavati. Jer jedan njihov dečko, koji je nekada trčao lokalnim cestama dok su ga drugi čudno gledali, sada će se boriti pod svjetlima najpoznatijeg oktogona na svijetu.
Rođen dok rat još nije završio
Soldić je rođen 25. siječnja 1995. godine, pred sam kraj rata u Bosni i Hercegovini. Sam se ratnih događaja ne sjeća, ali njegova obitelj itekako ih pamti. Otac, po zanimanju mehaničar, bio je na bojištu, dok su stariji brat i sestra proživjeli dane u kojima se bježalo od granata.
"Rođen sam gotovo kada je rat završio, ali rođen sam u ratu. Bilo je jako teško, život je bio težak i siromašan. Hvala Bogu da je moja obitelj preživjela", pričao je Soldić godinama poslije.
Njegove uspomene na djetinjstvo ipak su puno ljepše. Dane je provodio vani, najčešće s nogometnom loptom, a mobitela i društvenih mreža koje danas okupiraju djecu nije bilo. Sebe je opisivao kao izrazito hiperaktivnog dječaka kojem je šest sati sjedenja u školskoj klupi bilo gotovo nemoguća misija.
Zbog svog temperamenta, kako je sam ispričao, čak je dvaput bio izbačen iz škole. Bio je nestašan, znao se potući s vršnjacima, ali sport ga nikada nije napuštao. Nogomet, ragbi i džudo bili su dio njegova odrastanja prije nego što je pronašao ono što će mu potpuno promijeniti život.
Dok su drugi išli u kafiće, on je trčao
Negdje sa 16 ili 17 godina Soldić je shvatio da ne želi život kakav je gledao oko sebe. Kasnije je otvoreno pričao da mu je bilo dosta kafića, alkohola i cigareta te da je poželio postati nešto što nitko prije njega iz njegove sredine nije postao.
Problem je bio samo jedan - uvjeta praktički nije bilo.
Počeci danas zvuče gotovo nevjerojatno. Trenirao je u garaži i podrumu, nije imao pravu opremu ni stalnog trenera, a dio znanja skupljao je gledajući snimke na internetu. Lokalnim cestama trčao je kilometrima, a kasnije je priznao da su mu se ljudi zbog toga znali i rugati.
"Reći će ti da si čudak, a još si im čudniji kada te vide da pored tih istih kafana trčiš deset kilometara", opisao je jednom život u maloj sredini.
Možda upravo ta rečenica najbolje opisuje početak njegove priče.
U prvu borbu bez pravog sparinga
Kada je dobio priliku za prvi profesionalni meč, nije imao ni približno uvjete kakve danas ima profesionalni UFC borac. Soldić je tvrdio da prije ulaska u kavez nije odradio ni pravi MMA sparing. Dao si je šest mjeseci, trenirao dvaput dnevno, kombinirao džudo, udaranje u vreću, kondiciju i ono što je mogao naučiti preko interneta.
I pobijedio.
Nakon prvih pobjeda postalo mu je jasno da Stara Bila i Vitez više nisu dovoljni za ono što želi napraviti. Preko Facebooka stupio je u kontakt s Ivanom Dijakovićem i odlučio otići u Düsseldorf. Obitelj ga je pitala kamo ide i poznaje li uopće čovjeka kod kojeg odlazi.
Jedva da ga je poznavao. U džepu je imao tek 150-200 eura, nešto stvari i ogromnu vjeru da će uspjeti.
Dvije godine spavao je u dvorani
Njemačka nije odmah donijela glamur. Nije ga čekao veliki stan, novac ni život profesionalne sportske zvijezde.
Čekala ga je dvorana.
Soldić je pričao kako je živio u maloj prostoriji uz dvoranu, bez pravog kreveta, kuhinje i normalnih životnih uvjeta. U drugim je intervjuima opisivao prostor kao ostavu veličine otprilike dva puta dva metra, okruženu opremom za trening. Tako je proveo gotovo dvije godine.
Trenirao je, jeo, spavao i ponovno trenirao
"Mladi vide što vozim i što imam i misle da se to dogodilo u jednoj godini. Ali nije. Počeo sam sa 16 godina. Gotovo pola života sam u ovome", poručio je puno godina kasnije mladim borcima koji su željeli krenuti njegovim putem.
Put ga je odveo do pojaseva, velikih arena i statusa jednog od najboljih europskih MMA boraca. Postao je prvak KSW-a u dvije kategorije, pobjeđivao velika imena, prošao ONE Championship, a sada, s 31 godinom, napokon stiže tamo gdje je dugo želio biti.
U subotu 3. listopada u Delta Centeru u Salt Lake Cityju čeka ga Khaos Williams. UFC je Soldićev debi odmah stavio na glavni program UFC-a 332, a Amerikanac će biti prvi čovjek koji će ga dočekati u najpoznatijem oktogonu na svijetu.
A kada se ugase svjetla u dvorani i krenu prvi taktovi njegove ulazne pjesme Geni kameni, priča će se na trenutak ponovno vratiti na početak.
Na dječaka koji nije mogao mirno sjediti u školskoj klupi. Na vreću u garaži. Na podrume, lokalne ceste i kilometre koje je trčao dok su drugi sjedili u kafićima. Na torbu i nekoliko stotina eura s kojima je krenuo u Njemačku. Na hladnu sobicu u dvorani u kojoj je spavao sanjajući velike borbe. I na Staru Bilu.
Dok će Salt Lake City upoznavati Roberta Soldića, u njegovu malom mjestu između Viteza i Travnika već će biti duboko iza ponoći. Ali svjetla će gorjeti.
Jer Stara Bila te noći ima svog čovjeka u UFC-u.
