Oči medija uprte u Palestinu, a nad kršćanima u Nigeriji se vrši sustavni pokolj

Prema izvještajima organizacija poput Intersocietyja, u posljednjih četrnaest godina ubijeno je više od 52.000 kršćana, dok su u samo prvim mjesecima 2025. ubijeni njih oko 7.000. Open Doors navodi da je tijekom 2024. bilo više od 3.100 ubijenih i blizu 3.000 otetih kršćana, dok dugoročni podaci pokazuju da napadi na kršćanske zajednice uključuju na desetke tisuća spaljenih i uništenih crkava, među kojima Intersociety procjenjuje preko 19.000 napadnutih od 2009. godine. U mnogim regijama otmice, masakri, paljenje sela i raseljavanje postali su dio svakodnevice, a procjene govore o milijunima interno raseljenih kršćana koji su napustili domove. Iako se motivi nasilja prepliću, od sukoba oko zemlje i resursa pa sve do djelovanja islamističkih grupa poput Boko Harama i ISWAP-a te milicija koje se regrutiraju iz Fulani stočarskih zajednica, činjenica ostaje da kršćani vrlo često predstavljaju primarnu metu i da lokalne zajednice žive u stanju stalne nesigurnosti.

Unatoč razmjerima tragedije, međunarodna medijska pažnja prema Nigeriji ostaje iznenađujuće slaba. Dok se u zapadnim medijima gotovo svakodnevno izvještava o civilnim žrtvama u Palestini, prenose se dramatične slike djece, ruševina i masovnog stradanja, tragedija kršćana u Nigeriji uglavnom ostaje potisnuta u margine. Iako brojke pokazuju da su neki periodi u Nigeriji smrtonosniji od pojedinih faza drugih sukoba, o tome se govori uglavnom u izvještajima vjerskih organizacija, specijaliziranih udruga i nekoliko komentatora, dok globalni medijski tokovi gotovo da ne reagiraju.

Razlozi za tu tišinu složeni su. Bliski istok je područje koje povijesno nosi snažan politički i emocionalni naboj, zbog čega sukobi u Palestini dobivaju neprestanu pažnju, analize i medijsku dramatiku. Nigerija, s druge strane, premda najnaseljenija afrička zemlja i ekonomski važan akter, ne nalazi se u središtu geopolitičkog interesa velikih sila. Nasilje u toj zemlji često se pojednostavljeno prikazuje kao lokalni etnički sukob ili sukob stočara i farmera, iako brojke o ubijenima koje se broje u desecima tisuća jasno govore da vjerska i identitetska dimenzija ima ključnu ulogu. Uz to, dio međunarodnih institucija i medija nerado naglašava religijski aspekt nasilja iz straha od poticanja međureligijskih tenzija, pa se time stvarno iskustvo pogođenih zajednica prekriva neutralnim terminima i birokratskim rječnikom.

Istovremeno, u zapadnim društvima već postoje snažno formirani narativi o izraelsko-palestinskom sukobu, što znači da mediji lakše postižu emocionalni i politički učinak kada izvještavaju o Palestini. Nigerija, iako u nekim razdobljima s mnogo većim brojem civilnih žrtava, ne uspijeva probiti istu vrstu pažnje. Stvara se situacija u kojoj se patnja jednih naroda smatra globalno relevantnom, dok se patnja drugih prešućuje ili marginalizira, kao da ne spada u isti moralni prostor.

Takav dvostruki standard ima ozbiljne posljedice. Kada se o Nigeriji ne izvještava, međunarodna zajednica sporije reagira, politički pritisak ostaje slab, a humanitarna pomoć ograničena. Kršćanske zajednice, koje su izložene stalnim napadima i masovnim raseljavanjima, često se osjećaju kao da su prepuštene same sebi, bez glasa u globalnim medijima koji bi mogao privući pažnju i potaknuti djelovanje. Medijska tišina u tom smislu postaje ne samo odraz, nego i faktor nastavka patnje.

U konačnici, pitanje nije treba li globalna javnost izvještavati o Palestini, naravno da treba, jer svaka ljudska patnja zaslužuje glas. No isto tako se mora postaviti pitanje zašto jedan sukob dobiva gotovo neograničenu medijsku vidljivost, dok drugi, u kojem su ubijene desetine tisuća ljudi i gdje čitave zajednice nestaju s vlastitih teritorija, ostaje gotovo neprimjetan. Ako su ljudska prava univerzalna, onda i briga za žrtve mora biti univerzalna. Suosjećanje ne smije biti selektivno, a niti pažnja koju poklanjamo tragedijama širom svijeta.

Piše: Uredništvo