Nastup turskog vojnoga orkestra "Mehter" na sarajevskoj Baščaršiji ponovno je otvorio duboke ideološke i povijesne podjele u bosanskohercegovačkom društvu.
Događaj koji organizira Turska vojna misija u BiH, pod krinkom kulturne razmjene i turističke atrakcije, u javnosti je pokrenuo opravdanu raspravu o tome gdje prestaje umjetnost, a počinje politička glorifikacija bivših osvajača.
Glorifikacija okupatora pod krinkom tradicijekoračnicama turskog vojnog orkestra "Mehter"
Reakcije građana na društvenim mrežama, koje su uslijedile nakon defilea, zorno oslikavaju ovaj problem. Mnogi s pravom upozoravaju na apsurd situacije u kojoj se u glavnom gradu jedne suverene države plješće vojnim koračnicama i odorama koje povijesno simboliziraju nestanak njezine srednjovjekovne samostalnosti. Jedan od komentara s društvenih mreža povlači i radikalnu, ali upečatljivu paralelu:
"To bi bilo isto da Palestina slavi za 200 godina dolazak Izraelaca... Ovo je slavljenje okupatora, ubojica, pljačkaša i silovatelja BiH."
Paradoks selektivnog domoljublja
Kritičari s političkog i povijesnog stajališta naglašavaju golem nesrazmjer u narativu koji dolazi iz Sarajeva. S jedne se strane inzistira na povijesnom kontinuitetu Bosne i Hercegovine, maše se ljiljanima i poziva na obranu državnih institucija, dok se s druge strane s oduševljenjem dočekuje vojni ansambl Ministarstva obrane Republike Turske.
Iz perspektive državotvornosti, ovakvo je ponašanje kontradiktorno. Nemoguće je graditi autentični nacionalni ponos i tražiti od drugih naroda u BiH (Hrvata i Srba) prihvaćanje zajedničkih državnih simbola, ako se istodobno na ulicama glorificira osmanska ikonografija.
Za prosječnog promatrača, ali i za povijesnu znanost, "Mehter" nije tek glazbeni sastav: to je izravni simbol vojne sile koja je 1463. godine u krvi ugasila bosansko kraljevstvo.
Marginalizacija domaće baštine
Ono što ovaj događaj čini dodatno problematičnim jest činjenica da se prevelikim naglašavanjem tuđih tradicija u drugi plan sustavno potiskuju vlastite, autohtone vrijednosti.
Kulturno naslijeđe iz predosmanskog razdoblja, poput srednjovjekovnih utvrda, stećaka i povijesti bosanskih banova i kraljeva, u medijskom i financijskom smislu ostaje na margini.
Dok institucije od državnog značaja grcaju u dugovima, a domaći spomenici kulture propadaju, za manifestacije s osmanskom ikonografijom redovito se pronalaze i proračunska sredstva i maksimalan medijski prostor.
Time se stvara iskrivljena slika o identitetu Bosne i Hercegovine, kao da njezina povijest počinje tek s dolaskom stranih imperija.
Bosna i Hercegovina ima bogato, autohtono i europsko kulturno naslijeđe. Imamo stećke pod zaštitom UNESCO-a, imamo povijest kraljeva, banova, autohtonih zanata i tradicije koja pripada svim njezinim narodima podjednako.
Umjesto da se to bogatstvo stavlja u prvi plan kao temelj zajedničkog identiteta, javnosti se servira jeftini neoosmanizam upakiran u turistički celofan.
Potreba za autentičnim identitetom
U kompleksnom društvu poput Bosne i Hercegovine, balansiranje između uvažavanja povijesnih utjecaja i očuvanja vlastitog, autentičnog kulturnog identiteta ostaje stalni predmet rasprava.
No, ignoriranje povijesnih činjenica rad političkih bodova ili turističke zabave dugoročno nanosi štetu samoj državi.
Slavljenje vojnih orkestara koji simboliziraju gubitak domaće neovisnosti pokazuje duboku zbunjenost unutar kulturnih elita. Bosna i Hercegovina ima bogato, autohtono i europsko naslijeđe koje pripada svim njezinim građanima.
No, jedno moraju naučiti i političke i kulturne elite u Sarajevu: povijest se ne može selektivno birati.
Slavljenje vojnih orkestara koji simboliziraju nestanak domaće državnosti šalje opasnu poruku: poruku naroda koji pati od stockholmskog sindroma, slaveći vlastite osvajače.
Dok god tuđe vojne koračnice budu glasnije od očuvanja domaće povijesne baštine, Bosna i Hercegovina će ostati društvo zarobljeno u potrazi za vlastitim identitetom, nesposobno ponuditi svojim građanima autentičnu priču o samima sebi, zarobljena u kolonijalnom mentalitetu, nesposobna izgraditi jasan i dostojanstven konsenzus o vlastitoj prošlosti.
