Mustafa ef. Cerić odgovorio na tvrdnju Jahje Muhasilovića da je Hrvatska “propala država”

Podsjetimo, Muhasilović je napisao da “Hrvatska nije država u funkcionalnom, geopolitičkom smislu; ona je logistička noćna mora, historijski incident i ekonomski neodrživ projekt dizajniran da propadne onog trenutka kada prestane infuzija iz nekog imperijalnog centra”. Problem vidi u njezinu obliku ‘kifle’ i položaju, naglašavajući da je riječ o “klasičnom primjeru onoga što u geopolitici nazivamo ‘država bez strateške dubine'”. Geografsku rascjepkanost povezuje s infrastrukturnim i ekonomskim problemima, pa za autocestu A1 piše:

“Izgradnja autoceste A1  nije bila ekonomski potez; to je bio očajnički, preskupi politički čin da se ‘zašije’ Dalmacija za Zagreb”. Takav ustroj, prema njemu, proizvodi unutarnju neravnotežu u kojoj pojedine regije stagniraju, a država funkcionira tako da “krajevi parazitiraju na sredini”. Što se povijesnog konteksta tiče, Muhasilović je istaknuo kako Hrvatska uopće nije u potpunosti samostalna: “Hrvatska nikada nije imala kapacitet da stoji sama. Suverenitet o kojem trube domoljubi ne postoji”.

Posebno je bio oštar prema gospodarstvu koje se velikim dijelom oslanja na turizam: “Turizam u Hrvatskoj nije industrija; to je ekstraktivni kolonijalizam. Država ne proizvodi ništa – ona iznajmljuje svoju geografiju”. Na kraju je sumirao slikovitom metaforom: “Hrvatska je danas ‘Potemkinovo selo’ Europske unije. To nije država. To je resort. A resorti nemaju budućnost, oni imaju samo sezone”. Muhasiloviću je u četvrtak odgovorio bivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u Komentaru dana na portalu Avaz.

Bijes nije argument’

“Cijenim profesora Jahju Muhasilovića. Pratim njegove političke osvrte i često u njima prepoznajem britkost, širinu i intelektualnu hrabrost. U vremenu kada mnogi biraju tišinu ili oportunizam, hrabrost je vrijednost. No, hrabrost ne znači odsustvo mjere. A mjera je, u politici i javnoj riječi, ponekad važnija od oštrine. Njegov tekst o Hrvatskoj kao ‘propaloj državi’ u meni nije izazvao polemički refleks, nego unutrašnju nelagodu. Ne zbog Hrvatske, nego zbog nas. Ne sporim da hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini često pokazuje dvostruke standarde.

Postoji javna diplomatska retorika i postoji politička praksa koja zna reflektirati hegemonijske ambicije. O tome treba govoriti jasno, argumentirano i bez iluzija. Ali govoriti o susjednoj državi, članici EUropske unije i NATO-a, kao o ‘vještačkoj tvorevini’, ‘geopolitičkoj anomaliji’ ili ‘resortu bez budućnosti’ nije analiza. To je retorička presuda. A presuda bez mjere lako se pretvara u bijes. A bijes nije argument.

Moramo biti svjesni jedne važne činjenice: ono što se napiše u Sarajevu često se u Zagrebu čita kao stav svih Bošnjaka. To nije točno, ali percepcija u politici često nadjača istinu. Kao što ni ono što Max Primorac piše u američkim medijima nije stav svih Hrvata, ali se u Bosni često tako doživljava. Bošnjačka tradicija ima duboku edebsku kulturu govora. Edeb znači dostojanstvo čak i kada se ne slažemo. Znači kritiku bez poniženja, neslaganje bez omalovažavanja. U tom smislu, tekst o Hrvatskoj više govori o našem tonu nego o njihovoj stvarnosti.”

“Srbija je u bosanskoj povijesti ostavila duboke rane, a Hrvatska…’

“Ima li Hrvatska demografske i ekonomske probleme? Ima, kao i veći dio Europe. Nosi li turizam rizike strukturalne ovisnosti? Svakako. Ali to nisu dokazi ‘propale države’, nego izazovi suvremene ekonomije. Hrvatska je institucionalno stabilna članica EU i NATO-a, sa sistemom koji funkcionira. Bosna, nažalost, još uvijek traga za takvom stabilnošću. U samokritičnom smislu, moramo postaviti pitanje: treba li nam retorika poniženja susjeda da bismo učvrstili vlastiti osjećaj sigurnosti? Ako nam treba, onda problem nije u Zagrebu, nego u našoj nesigurnosti.

Bosna ne postaje jača time što Hrvatsku prikazuje kao geopolitički promašaj. Naprotiv, takva retorika produbljuje nepovjerenje i daje argument onima koji već žele prikazati Bošnjake kao destabilizirajući faktor. Srbija je u bosanskoj povijesti ostavila duboke rane. Hrvatska je, unatoč teškim momentima i otvorenim sporovima, u mnogim fazama bila i saveznik i logistički oslonac. Ta povijesna složenost zahtijeva nijansiran govor, a ne totalne presude. Kultura javne riječi nije slabost. Ona je snaga.

Snaga se pokazuje mjerom, ne galamom. Možda je vrijeme da u regionalnim raspravama više govorimo o vlastitim slabostima nego o tuđim. To bi bila zrela politika. I zrela savjest. Jer narod koji je preživio genocid ne bi smio lako posezati za riječima koje zatvaraju vrata. A komšije, sviđalo se to nama ili ne, ostaju komšije”, zaključio je efendija Cerić.

izvor: Direktno hr