Križ u Dolini bijelih nišana: Priča o srebreničkim Hrvatima

Dok se obljetnice u Potočarima prate pod lupom svjetskih medija, jedna tiha i prešućena tema godinama izmiče fokusu javnosti. 

Službena povijest i politike često prešućuju činjenicu da bol i stradanje u Podrinju nemaju isključivo jedan predznak. Među tisućama žrtava koje su podijelile sudbinu svojih susjeda, živote su izgubila i dvojica srebreničkih Hrvata – Anto Stanić i Rudolf Hren. 

Riječ je o srebreničkim Hrvatima, čija je sudbina u srpnju 1995. godine bila neraskidivo vezana uz sudbinu njihovih susjeda.

Rudolf Hren je prije rata bio prepoznatljivo lice u Srebrenici, zaposlen u Tvornici akumulatora u Potočarima – upravo na mjestu koje će u srpnju 1995. godine postati baza UN-a. Kobnog 11. srpnja, Rudolfu se gubi svaki trag. U nadi da će spasiti živu glavu, krenuo je s tisućama drugih na mukotrpan put kroz šume prema slobodnom teritoriju i Tuzli. Na tom putu spasa je uhvaćen.

Posmrtni ostaci Rudolfa Hrena i Ante Stanića pronađeni su zajedno, u masovnoj grobnici Kamenica na području Zvornika. Rudolfov brat Ivan također poginuo ranije u ratu, braneći Srebrenicu.

Iako su pronađeni u istoj grobnici, sudbina njihovih vječnih počivališta se razdvojila prema željama njihovih obitelji 

Rudolf Hren je, prema želji njegove majke Barbare Hren, pokopan po katoličkom obredu upravo u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari. 

Njegov nadgrobni spomenik, katolički križ, stoji usamljen među tisućama bijelih nišana kako bi trajno svjedočio zajedničkoj tragediji.

Anto Stanić je u početku bio dio iste priče o ukopu, no njegovi posmrtni ostaci su prema želji i odluci njegove obitelji pokopani u Zagrebu.

Ipak, iako Antino tijelo nije u Potočarima, njegovo ime je trajno uklesano na bijeloj kamenoj ploči na ulazu u Memorijalni centar, odmah uz Rudolfovo ime, kao vječni dokaz o žrtvama genocida.

I dok slika jedinog križa u Potočarima povremeno posluži velikim političkim delegacijama za slikanje i prigodne govore o "suživotu", stvarna slika odnosa prema srebreničkim Hrvatima nalazi se samo nekoliko kilometara dalje.

U međuvremenu, majka Barbara Hren je preminula. Pokopana je na katoličkom groblju u Srebrenici. Međutim, dok Memorijalni centar u Potočarima posjećuju svjetske delegacije, katoličko groblje na kojem počiva majka Barbara i danas je zapušteno, neuređeno i devastirano tijekom rata i u godinama nakon njega.

Ova činjenica otvara bolno pitanje o odnosu prema živima, ali i prema pokojnima koji su ostali izvan fokusa velikih obljetnica.

Koliko zapravo znamo o Hrvatima Srebrenice?Prema podacima lokalnih župnika i popisa, u cijelom Podrinju je tijekom rata stradalo više od dvadeset katolika. U samoj Srebrenici je tijekom ratnih zbivanja poginulo šestorica Hrvata, 

U Srebrenici je prije rata živjela mala, ali stabilna hrvatska zajednica, a o sudbinama tih ljudi u javnom prostoru rijetko se ili nikako ne govori.

Činjenica da javnost danas uglavnom zna samo za jedno ime leži u bolnoj istini o prešućenim sudbinama, ali i u odlukama samih obitelji. Naime, većina obitelji stradalih srebreničkih Hrvata odbila je pokopati svoje najmilije u Potočarima, odlučivši njihove posmrtne ostatke prenijeti u Zagreb, Tuzlu ili druga mjesta. Željeli su im osigurati mir daleko od političkih reflektora, dok je majka Barbara Hren ostala usamljeni glas koji je inzistirao da križ njezina sina svjedoči istini među nišanima.

Hrvati u Srebrenici ostali su zaboravljeni od javnosti i politike, a devastirano katoličko groblje kod stadiona Guber u Srebrenici i sudbina majke Barbare Hren svjedoče o sustavnoj nebrigi.

 Dok se fokus javnosti usmjerava drugamo, prešućena stradanja srebreničkih Hrvata ostaju na marginama, čineći ih kolateralnom štetom zaborava.