U ranu jesen 1993. godine, malo selo Krčevine kod Viteza postalo je poprište jedne od najtežih bitaka koje su njegovi stanovnici doživjeli. U subotu, 18. rujna, tzv. Armija BiH pokrenula je tenkovsko-pješadijski napad na selo. Po svemu što je zabilježeno i po svjedočanstvima preživjelih, u napadu su sudjelovala i dva tenka, dok je dan ranije
U ranu jesen 1993. godine, malo selo Krčevine kod Viteza postalo je poprište jedne od najtežih bitaka koje su njegovi stanovnici doživjeli. U subotu, 18. rujna, tzv. Armija BiH pokrenula je tenkovsko-pješadijski napad na selo. Po svemu što je zabilježeno i po svjedočanstvima preživjelih, u napadu su sudjelovala i dva tenka, dok je dan ranije u obližnju Preočicu pristigao veliki broj autobusa, što je nagovještavalo nadolazeću ofenzivu.
Prva dva dana vodile su se žestoke, gotovo neprekidne borbe. Stanovnici Krčevina, mahom civili i slabo naoružani branitelji, stali su u obranu svojih domova bez značajnije pomoći izvana. Trećeg dana intenzitet napada slabio je i u potpunosti prestao. No, tri dana pakla ostavila su dubok ožiljak u kolektivnom sjećanju sela.
Cijena obrane bila je strašna. Poginuli su Frano Topić, Ivan Strukar, Slavko Ivanović, Vlado Lovrinović i Ivo Lovrić. Posebno potresna bila je sudbina Ive Lovrića, sina Ante Lovrića. Ivo je smrtno ranjen u obrani sela, preminuo je u bolnici nakon teške borbe za život. Njegovom pogibijom Anto Lovrić izgubio je i trećeg sina, a dvojicu starijih sinova izgubio je ranije u nesretnim okolnostima.
Krčevine su izdržale. Branitelji, obični ljudi koji su ostali na prvoj crti jer nisu imali kamo otići, svojim su otporom spriječili pad sela. Bitka za Krčevine danas se među mještanima, a i šire, pamti kao simbol ustrajnosti i hrabrosti malog mjesta koje je, suočeno s nadmoćnijim neprijateljem, platilo visoku cijenu, ali nije palo.
Otpor koji su pružili Krčevljani, spasio je selo od pada u neprijateljske ruke, ali je spriječen je i pad Viteza i Vitezita, što je zapravo i bio cilj napada. Samim tim spašena je Lašvanska dolina od presijecanja teritorije.
Piše:Marijana Strukar
