|Uredništvo
Predizborna kampanja za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda ponovno je dobila izrazito oštar ton nakon posljednjeg istupa kandidata Demokratske fronte Slavena Kovačevića, koji je u gostovanju na Face TV-u iznio niz teških tvrdnji na račun kandidata Hrvatske petorke Zdenka Lučića.
Kovačević je u emisiji govorio o Lučićevoj ratnoj ulozi, pritom pokazujući fotografije iz 1993. godine na kojima se, kako je naveo, Lučić nalazi u uniformi HVO-a, kao i dokument za koji tvrdi da pokazuje da je Lučića na određenu poziciju postavio Milivoj Petković.
„Dakle, čovjek je učestvovao u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu“, rekao je Kovačević, dodajući kako su snage HVO-a na području Gornjeg Vakufa bile poražene te se pozivajući na ranije izjave Miroslava Tuđmana.
Kovačević je i ranije Lučića izravno povezivao s politikom Herceg-Bosne, tvrdeći da Lučić „nikada neće odustati od takozvane Herceg-Bosne“ te da bi njegov izbor značio nastavak politike trećeg entiteta. U istom nastupu Lučića je opisao kao čovjeka koji biračima govori ono što žele čuti.
No, način na koji Kovačević vodi ovaj politički obračun otvara i drugo pitanje – koliko se izborna kampanja pretvara u međusobno prebrojavanje ratnih biografija, umjesto razgovora o tome što kandidati danas nude građanima.
Kovačević je svoju kampanju u velikoj mjeri postavio na suprotstavljanju Armije RBiH i HVO-a. U ranijem istupu kazao je da je Armija RBiH bila „jedina regularna vojna sila u Bosni i Hercegovini“, dok je za ostale vojne formacije rekao da su bile paravojne. Govoreći o presudi u predmetu Prlić i ostali, ponovno je otvorio pitanje ratne odgovornosti HVO-a i uloge službenog Zagreba.
Takva retorika može biti dio političkog obračuna, ali ozbiljne tvrdnje o nečijoj ratnoj ulozi ipak zahtijevaju precizno razlikovanje dokumentiranih činjenica, sudski utvrđenih činjenica i političkih interpretacija. I sam izvještaj o posljednjem Kovačevićevom istupu navodi da njegove navode o Lučićevoj ratnoj ulozi treba promatrati kao tvrdnje iznesene tijekom političke kampanje.
Posebno je zanimljivo da Kovačević istodobno govori o potrebi političkog jedinstva i poručuje da je „država u pitanju“, dok najveći dio prostora u javnim nastupima posvećuje napadima na protukandidata. U posljednjem gostovanju pozvao je i na to da se u budućoj vlasti ne dopusti ulazak HDZ-a i SNSD-a, uz poruku da se za državu treba boriti „do zadnjeg daha“.
S druge strane, Lučić je tijekom kampanje također iznosio vrlo oštre tvrdnje o Kovačeviću, uključujući osporavanje njegove legitimnosti kao hrvatskog kandidata.
I upravo tu se kampanja sve više pretvara u sukob osobnih i ratnih biografija kandidata. Umjesto da građani prvenstveno slušaju njihove stavove o budućnosti Bosne i Hercegovine, odnosa među narodima, funkcioniranja institucija i položaja Hrvata, izborna utrka ponovno se vraća desetljećima unatrag.
Kovačević ima pravo iznositi političke i povijesne argumente protiv svog protukandidata, kao što i Lučić ima pravo odgovoriti. Ali što su optužbe teže, to je važnije da budu potkrijepljene provjerljivim činjenicama, a ne da ostanu dio predizbornog nadmetanja i međusobnog etiketiranja.
Jer građani na izborima ipak ne biraju ratne biografije. Biraju političke predstavnike za mandat koji tek dolazi.
