|Urednik
Na današnji dan, 25. listopada 1478. godine, u Rimu, sklopljene su ruke koje su nekada držale sudbinu jedne države. Preminula je Katarina Kosača-Kotromanić.
Službena historiografija se oslanja na dokumente, mjeri godine i krune, pa je usprkos snahi Mari Branković često naziva „pretposljednjom“.
No, dok znanost bilježi činjenice, kolektivno pamćenje naroda čuva njezinu dušu. Za vjerni puk i povijesnu vertikalu ove zemlje, Katarina je bila i ostala, posljednja bosanska kraljica.
Katarinin odlazak nije bio samo biološki svršetak jednog teškog, prognaničkog života; bio je to trenutak u kojem je srednjovjekovna Bosna, ranjena i raskomadana, dobila svoj vječni duhovni pečat.
Brak koji je spojio Bosnu i Hercegovinu
Katarina nije bila samo vladarica po krunidbi, ona je bila hodajuća geografija našeg identiteta.
Kao kći Herceg Stjepana Vukčića Kosače, vladara Huma, i supruga kralja Stjepana Tomaša, ona je u svom biću i svom braku spojila krš Hercegovine i šumska prostranstva Bosne.
Kada je 1463. godine Bosna pokorena, a njezin posinak, posljednji kralj Stjepan Tomašević pogubljen pod Jajcem, Katarina nije izgubila samo državu.
Izgubila je ono najsvetije, majčinstvo.
Njezina djeca, Žigmund i Katarina, otrgnuti su iz njezina naručja i odvedeni u nepovrat Osmanskog carstva.
Ta mračna povijesna sjena pratila ju je kroz egzil, preko Dubrovnika pa sve do Rima.
Rimska oporuka i dvije njezine Bosne
U rimskom izgnanstvu, pod okriljem franjevaca i crkve Santa Maria in Aracoeli, Katarina je bila živi spomenik jedne pale kršćanske kraljevine.
Pred sam kraj života, svjesna da se njezini nasljednici vjerojatno nikada neće vratiti svojim korijenima, sastavila je svoju čuvenu povijesnu oporuku.
U njoj je sudbinu Bosanskog Kraljevstva povjerila Svetoj Stolici, osim ako se njezina djeca ne vrate na vjeru svojih otaca.
Zanimljiv je i dubok povijesni kontrast koji se često prešućuje: stoljećima kasnije, politički lideri znali su oporučno ostavljati Bosnu i Hercegovinu stranim vladarima u Ankari, kao da je riječ o privatnom posjedu.
Kraljica Katarina ju je prepustila pod okrilje Rima samo kao zalog slobode, sanjajući dan kada će njezina rodna gruda ponovno disati punim plućima kršćanske Europe.
Iako nikada nije službeno beatificirana, niti je pokrenut ikakav službeni proces, u franjevačkim ljetopisima naziva ju se blaženicom.
"Neka me Bosna ne zaboravi“
Kazališni monolozi i narodna predaja savršeno su saželi njezinu posljednju želju: „Neka me Bosna ne zaboravi“.
I doista, Bosna je nije zaboravila.
Dok su kameni zidovi njezinih dvoraca na Bobovcu urušavali pod zubom vremena, njezina je oporuka preživjela na najčudesnijem mjestu – na glavama žena Kraljeve Sutjeske, Guče Gore i cijelog srednjobosanskog kraja.
Tradicionalne crne marame (ubrače), koje te žene ponosno nose kroz stoljeća, nisu samo dio narodne nošnje. One su živa, neprekinuta korota.
Više od pola tisućljeća te žene nose crninu za svojom kraljicom, pretvarajući tugu u najdugovječniji spomenik na tlu Europe.
Rašireno narodno štovanje kraljice Katarine koliko je vrsta znakovitog glasa naroda, toliko je zapravo i najveći dokaz da pred sobom imamo lik iznimnog povijesnog i duhovnog velikana.
Upravo jučer, u subotu uoči obljetnice njezine smrti, na zidinama kraljevskoga grada Bobovca ponovno su odjeknule molitve.
Tradicionalni, jubilarni 25. Molitveni dan za domovinu i hodočašće vjernika, vojnika i redarstvenika dokaz su da ta veza nikada nije pukla.
Tamo se ne molimo samo za teritorij ili politička uređenja. Molimo se za onu Bosnu i Hercegovinu kakvu je Katarina nosila u srcu: zemlju ponosa, duboke vjere i vječnog traženja spokoja.
Kraljice, tvoja te Bosna pamti!
UOKVIRENI POVIJESNI DODATAK: IZVOD IZ OPORUKE KRALJICE KATARINE
Svoju povijesnu oporuku kraljica Katarina izdiktirala je 20. listopada 1478. godine pred carskim notarom u Rimu, u nazočnosti uglednih svjedoka i franjevaca. U službenom dokumentu, koji se danas čuva u Vatikanu, stoji zapisan njezin sudbonosni zavjet domovini i njezinoj otetoj djeci:
"...Imenujem i ostavljam za potpunu i vrhovnu gospodaricu spomenutog kraljevstva Bosne Svetu Rimsku Crkvu, ako se moji spomenuti sin Žigmund i kći Katarina ne bi vratili na kršćansku vjeru..."
Ovim pravnim i duhovnim činom, svjesna povijesnog trenutka, kraljica je osigurala da kruna njezine domovine nikada pravno ne pripadne osvajačima, ostavljajući je na čuvanje u srce kršćanskoga svijeta sve dok se njezina krv ne vrati svojim korijenima.
