Kada i Židov bude mogao u Predsjedništvo, u BiH će nestati nacionalizma

Prema kritičarima, takvi modeli dodatno učvršćuju etnički princip političkog predstavljanja i otežavaju jednak pristup institucijama pripadnicima manjina, uključujući Židove i Rome.

Paradoks je bio očit: država nastala kao odgovor na povijesni progon Židova podržava rješenja koja u BiH ostavljaju netaknute ustavne mehanizme koji diskriminiraju građane koji ne pripadaju trima konstitutivnim narodima.

Tri i pol godine kasnije, izraelska veleposlanica u BiH Galit Peleg osudila je pojave ekstremističke simbolike na jednom koncertu u Širokom Brijegu, jasno poručivši da takvi ispadi nemaju mjesta u suvremenom društvu. Reagirao je i Amir Gross Kabiri, upozoravajući na opasnost ksenofobne retorike i manipulacija koje potkopavaju društvenu stabilnost.

Istodobno, posebno je odjeknula polemika oko Sarajevska hagada, jednog od najvrjednijih rukopisa židovske kulturne baštine iz 14. stoljeća. Tvrdnje da bi Sarajevo moglo prodati Hagadu ocijenjene su neutemeljenima i suprotnima povijesnom iskustvu. Tijekom Drugog svjetskog rata, kao i tijekom opsade Sarajeva 1990-ih, Hagada je bila brižno čuvana kao simbol zajedničke baštine koja nadilazi vjerske i etničke podjele.

No, ključno pitanje ne tiče se samo pojedinačnih incidenata ili diplomatskih nesporazuma, nego same srži ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine iz 2009. godine jasno je utvrdila da je Ustav BiH diskriminatoran jer pravo kandidature za Predsjedništvo i Dom naroda ograničava na pripadnike triju konstitutivnih naroda. Aplikanti Dervo Sejdić i Jakob Finci dokazali su da su kao pripadnici romske i židovske zajednice isključeni iz mogućnosti kandidiranja.

Suština te presude jednostavna je i duboka: svaki građanin BiH mora imati jednako pravo kandidirati se za najviše državne funkcije, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost.

Upravo zato dio odgovornosti leži i na samoj židovskoj zajednici, ali i na službenim predstavnicima države Izrael. Ako se želi dosljedno zagovarati univerzalne vrijednosti jednakosti i borbe protiv diskriminacije, tada podrška rješenjima koja zadržavaju etničke ekskluzivitete djeluje kontradiktorno. Kritika ekstremizma mora biti praćena jasnim i nedvosmislenim zalaganjem za ustavne promjene koje će ukloniti diskriminaciju svih građana, uključujući i Židove.

Pitanje je, stoga, test iskrenosti: hoće li politički i diplomatski akteri koji se pozivaju na zaštitu židovske zajednice u BiH istodobno snažno poduprijeti provedbu presuda poput „Sejdić–Finci“, „Zornić“, „Pilav“ i drugih? Hoće li se jasno zauzeti za model u kojem je građanin iznad etničke oznake?

Kada i Židov bude mogao ravnopravno kandidirati se za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bez teritorijalnih i etničkih ograničenja, to neće biti samo simboličan čin. To će značiti da je država napravila stvarni iskorak prema građanskom principu i jednakosti pred zakonom.

Do tada, svaka deklarativna potpora ostaje nedovršena. Jer istinska borba protiv diskriminacije ne mjeri se riječima, nego spremnošću da se promijeni sustav koji diskriminaciju proizvodi.