Između prihvaćanja i odbacivanja: teška stvarnost osoba s Downovim sindromom

Psihologinja Martina Orman-Škoro održala je u Mostaru stručno predavanje pod nazivom “Zajedno protiv usamljenosti”, s ciljem podizanja svijesti o važnosti socijalne uključenosti i isticanja izazova s ​​kojima se osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji svakodnevno suočavaju.

„Usamljenost je specifičan pojam za različita životna razdoblja, pa tako u ranom razdoblju života imamo usamljenost koja je uglavnom povezana s dječjim motoričkim teškoćama, posebno kada govorimo o Downovom sindromu, to je usporen razvoj motoričkih sposobnosti koji djeci onemogućuje kretanje u grupi, kvalitetno druženje, trčanje i slično. U adolescenciji govorimo o teškoćama koje uključuju emocionalnu izolaciju, otuđenje u smislu promatranja i samopercepcije ‘Drugačiji/a sam, ne pripadam’. Kasnije, u odrasloj dobi, imamo nedostatak socijalne kompetencije, radnih, komunikacijskih vještina i ograničen prostor za razvoj karijere, posebno u ovim našim područjima“, rekla je Orman-Škoro.

Istaknula je da je iznimno važno na vrijeme prepoznati tihe signale i znakove povlačenja i usamljenosti djece.

„Posljedica takvog povlačenja i deaktivacije je u konačnici depresija kod djece. Ti znakovi zapravo se rano počinju manifestirati kroz misli poput ‘Drugačiji/a sam, ne pripadam ovdje, ne bih išao/la na rođendan, nije to za mene’. Imamo i neke druge čimbenike, a to je svaka promjena koju roditelj primijeti, a koja zapravo nije svakodnevna u obliku povlačenja u sobu, svoj kutak, u obliku promjena u prehrani, u obrascima spavanja, odbijanja nekih svakodnevnih aktivnosti, sve su to stvari na koje treba obratiti pozornost“, rekla je Orman-Škoro.

Izjavila je da su prvenstveno psihološka podrška, ali i događaji poput ovog, iznimno važni za razbijanje predrasuda i poticanje uključivosti.

„Mislim da je to baza i naša najvažnija zadaća – prevencija pa tek onda terapija. Prevencija, stalna komunikacija s roditeljima, stalna podrška i stalna razmjena su naša baza bez koje ne možemo. Dijete je naš ‘cilj’, ali roditelj je medij i baza, odnosno suradnja s roditeljem je zapravo neiscrpan izvor informacija. Moramo stvoriti istinsku inkluziju, postoji inkluzija kao pojam, ali i mnogi oblici i pristupi koji mogu omogućiti istinsku inkluziju djeteta, a to je stvarno gledanje i pitanje što tom djetetu treba od mene, od pekarskog radnika, od razrednog kolektiva, kako ja kao pojedinac mogu tome doprinijeti. Nošenje različitih čarapa je simbol, ali to nije najviše što možemo dati djeci s Downovim sindromom i drugim invaliditetom“, rekla je.

Predsjednik Udruge Down sindroma Mostar, Igor Ledić, istaknuo je da se problemi u socijalizaciji i interakciji s vršnjacima javljaju kada dijete uđe u pubertet.

„Smatramo da na tome sada trebamo malo poraditi, a i ovaj događaj ide u tom smjeru, da potaknemo učitelje, profesore, odgojitelje u vrtiću da se malo više trude i posvete malo više pažnje uključivanju djece i druženju s vršnjacima“, rekla je Ledić.

Naglasio je da je nemoguće pronaći idealan sustav, ali da je u posljednjih deset godina definitivno došlo do napretka kada je riječ o integraciji djece i mladih s invaliditetom općenito, uključujući i osobe s Downovim sindromom.

„Treba puno posla, imamo puno sistemski otvorenih i neriješenih pitanja, stoga očekujem da će institucije preuzeti malo više odgovornosti i početi rješavati krucijalna pitanja vezana uz osobe s invaliditetom i Down sindrom“, rekla je Ledić.

Izjavio je da je usamljenost jedan od velikih problema osoba s Downovim sindromom, ali i drugih osoba s intelektualnim teškoćama.

„Oni su stvarno odbačeni i diskriminirani, jednostavno nemaju mogućnost imati vlastite prijatelje. Mogu imati prijatelje, ali su prijatelji u udrugama i obiteljskim okupljanjima, ali kad zvono prestane zvoniti, onda se pitaš u kojem smjeru ćeš s djetetom, u čemu je i gdje je problem, pa moramo puno više raditi na tom pitanju. Planiramo raditi i razgovarati o usamljenosti osoba s Downovim sindromom tijekom cijele godine“, istaknula je Ledić.