Između dijaspore i samoće: starost u BiH bez oslonca

Sjedinjene Američke Države, Njemačka, Austrija, Švicarska i Slovenija postale su svakodnevica tisuća obitelji, dok su u mnogim selima i gradovima ostali stariji ljudi koji život provode u samoći.

Danas je jasno da se za mnoge povratak ne nazire, barem ne u skorije vrijeme.

Sve se češće postavlja pitanje: tko brine o starim roditeljima u BiH? Kada dođu godine, bolest, slabost i potreba za svakodnevnom pomoći, a sinovi i kćeri su tisućama kilometara daleko, briga često ostaje na susjedima, rodbini – ili na nikome.

U gradovima se još nekako pronalaze rješenja: plaćaju se privatne njegovateljice, povremeno se uključe socijalne službe, a ponekad pomognu i susjedi. Na selima je situacija znatno teža. Tamo često nema nikoga tko bi svratio, pitao treba li lijek, drva, topla juha ili samo razgovor.

– Djeca iz dijaspore šalju novac, ali novac ne može zamijeniti prisutnost. Ne može pomoći kada majka padne u kući, kada otac zaboravi popiti terapiju ili kada dođe noć, a tišina postane glasnija od svega. Telefonski poziv ne može podići s kreveta niti zagrijati kuću – kaže jedan stanovnik Vogošće.

Dodaje i osobno iskustvo:
– U dva sata iza ponoći nosili smo susjeda koji je doživio moždani udar. Nije imao nikoga drugog. Djeca su mu u Americi i ne mogu ni doći. Da mi nismo čuli buku i zvonjavu telefona usred noći, tko zna kako bi završilo. Takvih ljudi ima sve više – sami, bolesni, a noć je najteža.

O ovoj temi društvo rijetko govori naglas. Sustav je slab, domovi za starije osobe preskupi ili nedostupni, a institucionalna skrb često nedovoljna. U zemlji u kojoj mladi masovno odlaze, starenje postaje kolektivni problem, a ne samo privatna ili obiteljska priča.

Ostaje i moralna dilema koja muči i djecu u inozemstvu i roditelje koji su ostali: je li ispravno otići u potrazi za boljim životom, a ostaviti stare roditelje same? Roditelji često kažu: „Samo vi idite, snaći ćemo se.“ No godine pokažu da snalaženje ima svoje granice.

Bosna i Hercegovina danas ima generaciju roditelja koji žive između ponosa i tuge – ponosni jer su im djeca uspjela, ali tužni jer starost dočekuju sami. To je tiha stvarnost koju statistike rijetko bilježe, ali je osjećaju gotovo svaka ulica i svako selo.

Izvor: 072 info