|Urednik
Neispričana, autentična kronologija od 21. rujna 1991. godine, kada je rezervni sastav policije na uskom grlu kod stijena na Kaoniku, blokirao moćni konvoj JNA naoružan za razaranje Sarajeva.
Prije par dana, na 35-u obljetnicu nigdje nikoga, ni jednog članka... a možda i bolje, jer bi se "politički kalkulatori" naslikavali i na ovaj datum.
Ovim riječima, stvarni sudionici i svjedoci napokon prekidaju šutnju i donose točnu, kronologiju dana kada je Središnja Bosna zaustavila konvoj JNA i jednom od najvažnijih dana za određenje Hrvata u Središnjoj Bosni.
Dok službene obljetnice prolaze u tišini ili u sjeni onih koji baruta vidjeli nisu, vrijeme je da se zapiše istina o 21.09. 1991. godine i danu kada je na uskom grlu između Busovače i Viteza zaustavljen vojni konvoj JNA.
Početak devedesetih godina donio je tektonske promjene koje su nepovratno odredile sudbinu Hrvata u Središnjoj Bosni. Dok je u susjednoj Hrvatskoj bjesnio rat, napetost se svakodnevno osjećala i s ove strane granice u BiH. Gledajući razaranja i agresiju JNA na hrvatske gradove, narodu je bilo jasno da se isti scenarij sprema i u Bosni i Hercegovini.
U ozračju veliko srpske hegemonije i raspada SK Jugoslavije 1990 održani su prvi višestranački izbori na kojima su pobjedu odnijele nacionalne stranke, HDZ, SDA i SDS.
Ta politička pobjeda značila je i konačni slom starog sustava.
Dotadašnja komunistička milicija ubrzo je prešla u ruke demokratskih izabranih stranaka, a dio njezinih struktura kao i SDB ostaju podijeljeni između novog i starog sistema koji je nastavio da surađuje sa JNA.
Zbog sve veće nesigurnosti i prijetnji preseljenjem vojske, kao i oružja JNA iz Slovenije u 7. i 8. mjesecu 1991.godine odgovor je uspostavljanje rezervnog sastava policije , odlukom Vlade BiH 19.09.1991.
Pripadnici ovog sastava preuzeli su sudbinu u svoje ruke kroz stalne ophodnje i dežurstva na ključnim točkama, svjesni da sigurnost čitavog kraja ovisi o njihovoj budnosti.
21.09.1991.god.dok su na kontrolnoj točki Kaonika, bili prvi put od formiranja rezervnog sastava policije, Toni, Davor i još jedan pripadnik rezervnog sustava koji ne želi biti imenovan (Bošnjak), stigla je dojava: Približava se vojni konvoj JNA!
Prvotna pretpostavka bila je da konvoj dolazi iz pravca Lašve, zbog čega su zauzeti položaji kod Mediapana i većina ljudstva je bila tamo.
No, susret sa vozačem kamiona iz Visokog koji prenosi ključnu informaciju: upravo je pretekao veliku vojnu kolonu koja im zapravo stiže iz pravca Viteza. Nakon što im je prenio dojavu, nastavio je svoj put prema Visokom.
Shvativši da nemaju vremena za gubljenje, reagiraju trenutno i taktički.
Trojica pripadnika rezervnog sastava policije reagiraju trenutno, onako kako to mladost koja voli svoj dom reagira, a da nije ni svjesna opasnosti.
Njih trojica preuzimaju ogroman rizik.
Kako bi blokirali prolaz, zaustavljaju sljedeće adekvatno vozilo koje je naišlo, bio je to teški teretni kamion Šumarije natovaren balvanima i šleper Bratstva Novi Travnik.
Vozaču naređuju da popriječe kamion posred ceste, a zatim vozače tjeraju s lica mjesta kako bi ih sklonili na sigurno od nadolazeće opasnosti.
Sami, s barikadom na cesti, njih trojica, s jednim puškomitraljezom i dvije automatske puške, zauzimaju položaje na najboljem mogućem mjestu za obranu, na uskom grlu ceste kod stijena, u blizini restorana Sunce i kuće Brane Vujice. To je bila točka na kojoj je tehnički nadmoćnija vojska morala stati i strateški najbolja pozicija za zaustavljanje.
Dok je konvoj stajao blokiran, na scenu stupaju travnički milicioneri. Pokušavali su pregovarati i vršiti pritisak na trojicu mladića da se sklone i propuste vojsku. No, nasuprot treće vojne sile u Europi stajala je mladost koja je imala hrabrosti reći „NE“.
Na scenu stupa jedan od mladića pokušava pregovarati sa oficirom za bezbjednost iz pratnje konvoja, uz koje su bili policajci iz tadašnje SAO Banja Luka.
Nakon dobro sročene laži, da ih drže u okruženju s mitraljeskim gnijezdima i da ne rade nikakve gluposti ako ne želi poginuti.
Oficir tada pristaje da krene na razgovor sa pretpostavljenima.
Dolaskom iza kamiona oficir uviđa da tu nema nikoga osim
trojice pripadnika rezervnog sastava policije. U tom trenutku ga razoružavaju i odvode do položaja gdje su već stigli ostali pripadnici policije, općine i politike, koji nisu ni znali šta se događa na 200m od njih.
Tamo su se nalazili načelnik policije Neslanović, komandir policije Krišto, gradonačelnik Glavočević, politički predstavnici Kordić,Stipac i Lušija, a i preostala ekipa rezervnog sastava policije i zapovjednik rezervnog sastava policije Vlado Čosić.
Iznenađeni vidjevši oficira ,dobivaju informacije šta se događa, preuzimaju daljnji razgovor sa oficirom a Vlado Čosić daje zapovjed da se svi pripadnici policije i rezervnog sastava rasporede na položaje oko konvoja i drže odstupnicu prema kasarnoj JNA na Kaoniku koja je udaljena 100-150 m zračne linije
Nedugo zatim na položaje stižu i pomoć policije iz Viteza, kao i neki građani sa lovačkim puškama, kada je zapovjednik rezervnog sastava Čosić tražio pojačanje, zauzimajući položaje na stijenama.
Danas nisu svjesni ni vremena koliko je sve to trajalo od pojavljivanja konvoja do dolaska pojačanja.
Tada započinju napeti i dugi pregovori s oficirima JNA i Državnom bezbjednosti iz Zenice koji zastupaju vladu BiH s kojima su u izravnoj vezi.
Situacija je dodatno eskalirala pojavom vojnog helikoptera iznad, što je podiglo napetost, jer nisu znali što mogu očekivati još, jer je nekoliko stotina metara zračne linije, bila kasarna JNA, na Kaoniku.
Svjestan moguće opasnosti policajac Vlado Čosić, sa pripadnikom rez.policije Tonijem, koji je doveo oficira, oblači pancir i upućuju se na područje Putiša i Jelinka gdje bi se eventualno mogao spustiti vojni helikopter.
Unatoč prijetnjama i neizvjesnosti, domaće snage nisu odstupile do kasno u noć, te je konvoj na koncu bio prisiljen okrenuti se i vratiti natrag uz pratnju u pravcu Viteza.
Dok su Hrvati na stijenama između Busovače i Viteza kao i u Hercegovini prije toga zaustavljali konvoje vojske JNA koji su svoje pravo lice pokazali u Sloveniji i Hrvatskoj, ova uspješna blokada na uskom grlu trajno je prekinula slobodno kretanje vojnih kolona kroz ovaj dio Središnje Bosne.
Samo 15 dana nakon ovog događaja, Alija Izetbegović izreći će svoju povijesnu tezu kako „ovo nije naš rat“, dok su Hrvati na stijenama između Busovače i Viteza, već tada vlastitim tijelima zaustavljali konvoj koji je bio upućen sa eksplozivnim punjenjima za VBR i teškim naoružanjem a s ciljem razaranja i granatiranja Sarajeva.
Preuzimanje i prenošenje sadržaja dopušteno je isključivo uz jasno navođenje izvora i poveznicu na izvorni članak.
