Internet senzacija iz Viteza: ogledalo društva

O njima se pisalo mnogo, snimani su, dijeljeni, komentirani i ismijavani,financirani, podržavani…. ali rijetko se otišlo korak dalje i postavilo ključno pitanje: zašto su upravo oni postali toliko vidljivi i što to govori o društvu u kojem živimo?

Njihova popularnost nije nastala zbog kvalitete sadržaja u klasičnom smislu, niti zbog neke posebne kreativne inovacije. Nastala je jer su se savršeno uklopili u logiku današnjeg digitalnog prostora, gdje algoritmi nagrađuju konflikt, pretjerivanje, karikaturu i stalnu emocionalnu stimulaciju. Izudina i Hamdija nisu iznimka – oni su proizvod sistema koji favorizira ekstrem, banalnost i stalnu izloženost.

Društvene mreže, a posebno TikTok, odavno više nisu platforme za kreativni izraz, već tržište pažnje. U tom tržištu pobjeđuje onaj tko je glasniji, konfliktniji i “autentičniji” u smislu da nema zadrške. Izudina i Hamdija nude upravo to: sirovu svakodnevicu, prepirke, uloge koje publika lako prepoznaje i još lakše komentira.

Istovremeno, svjedočimo i dubljoj promjeni u načinu konzumiranja sadržaja. Javna komunikacija sve se više svodi na gledanje umjesto čitanja, na kratke, bučne isječke koji ne traže koncentraciju ni razumijevanje. Ljudi danas često ne čitaju dalje od naslova, ali će bez zadrške gledati sate sadržaja koji je ispod svakog minimuma kvalitete, upravo zato što od publike zahtijeva minimalan misaoni napor. U takvom okruženju, video nadjačava tekst, dojam pobjeđuje argument, a buka postaje vrijednost sama po sebi.

Problem ne leži u njima kao osobama, nego u reakciji društva. Publika masovno konzumira takav sadržaj, dijeli ga, ismijava ili brani, ali ga prije svega – gleda. U tom smislu, Ramulji su ogledalo kolektivnog ukusa, ali i kolektivne frustracije. Ljudi se u njihovim snimcima ne smiju samo njima, već često i vlastitom životu, vlastitim odnosima i vlastitoj nemoći da iz svakodnevice izađu na neki smisleniji način.

Posebno je simptomatično što se njihova popularnost često hrani podjelom publike: jedni ih smatraju “narodskim”, “stvarnim”, “iskrenim”, dok ih drugi vide kao primjer degradacije javnog prostora i normalizacije vulgarnosti, stereotipa i banalnosti. No i jedni i drugi sudjeluju u istom procesu – daju im pažnju.

U tom kontekstu, Izudina i Hamdija Ramulj nisu uzrok problema, nego posljedica društva koje je spustilo kriterije javne vidljivosti. Kada obrazovanje, znanje, kultura i argument gube bitku protiv galame, psovke i konflikta, tada TikTok parovi postaju vidljiviji od profesora, radnika, umjetnika ili ljudi koji stvarno nose zajednicu.

Njihova priča otvara i neugodno pitanje odgovornosti: gdje prestaje zabava, a počinje eksploatacija privatnog života – vlastitog i tuđeg? Koliko publika snosi odgovornost za to što takav sadržaj dominira? I zašto se zgražamo nad onim što sami svakodnevno klikamo?

Izudina i Hamdija Ramulj i slični sadržaji neće nestati dokle god postoji potražnja za onim što nude. A potražnja je ogromna. Zato je možda poštenije prestati se pitati “što nije u redu s njima” i početi se pitati što nije u redu s nama.