|Urednik
U ime borbe protiv mržnje prekrili simbol i ponos Domovinskog rata. U ime povijesne istine, selektivno odlučili što drugi smiju vidjeti.
Rijeka: U noći s četvrtka na petak HOS-ov mural u riječkom naselju Škurinje, na kojem se nalazi pozdrav „Za dom spremni“, zaliven je crvenom bojom.
Odgovornost za čin preuzela je građanska inicijativa „Ulice bez mržnje“, poručujući kako su time željeli poslati poruku protiv fašističkih simbola i, kako navode, „relativizacije povijesti“.
"Dosta nam je relativizacije povijesti i toleriranja fašističkih simbola u javnom prostoru. Prelili smo HOS-ov mural na kojem se nalazi ustaški pozdrav jer odbijamo prihvatiti da simboli režima odgovornog za masovne zločine postanu nešto normalno i društveno prihvatljivo", poručili su iz inicijative.
No, iza njihove poruke ostaje pitanje koje se ne može prekriti bojom:
Tko im je dao pravo da tuđe sjećanje prekriju vlastitom interpretacijom povijesti?
Mural nije nastao u vakuumu. HOS je dio povijesti Domovinskog rata, a njegovi pripadnici bili su hrvatski branitelji koji su ratovali i ginuli za Hrvatsku. Iza njih nisu samo političke rasprave o simbolima, nego i konkretni ljudi, njihove obitelji, suborci, grobovi i sjećanja.
To je upravo ono što se ne smije izgubiti iz vida.
Možemo raspravljati o simbolima. Možemo ih kritizirati. Možemo se ne slagati s njima. Ali možemo li zbog toga drugima oduzeti pravo na njihovo sjećanje?
Inicijativa „Ulice bez mržnje“ svoj je čin predstavila kao borbu za dostojanstvo žrtava. No dostojanstvo žrtava ne bi smjelo postati opravdanje za brisanje tuđeg sjećanja, niti se povijest može uređivati kantom crvene boje.
Jer ako danas jedni odlučuju što treba prebojiti, sutra će drugi odlučivati što treba ukloniti.
A povijest nije ničije privatno vlasništvo.
Hrvatska je svoju slobodu skupo platila.
Iza HOS-a nisu samo znakovi, parole i političke polemike. Iza njih su ljudi koji su branili Hrvatsku, njihovi životi, njihove obitelji i njihova imena.
Ne moramo se svi slagati oko povijesti. Ne moramo svi isto gledati na simbole. Ali moramo biti dovoljno odgovorni da ne pokušavamo izbrisati ono što nam se ne sviđa.
Jer zid se može prebojiti.
Sjećanje ne može.
Zato pitanje nije samo što piše na zidu.
Pitanje je tko si daje za pravo odlučivati čije će sjećanje ostati vidljivo, a čije će biti prekriveno bojom.
I upravo je to pitanje koje bi u ovom slučaju trebalo postaviti glasnije od svega ostalog!
