Četvorica muškaraca, prema objavljenim navodima, napala su hrvatskog branitelja u Novom Travniku, tražila da skine majicu s obilježjima HVO-a, pretukla ga i ostavila onesviještenog.
Hrvatski mediji u BiH i Hrvatskoj izvještavali su o napadu, ali izvan tog medijskog prostora nije uslijedila usporediva javna rasprava. A kada je riječ o povlačenju hidžaba djevojčici u Žepču, isti taj javni prostor odjednom postaje pozornica za rasprave o mržnji, diskriminaciji, društvenim podjelama i odgovornosti cijele zajednice. Zašto nemamo jednaka mjerila kada je žrtva Hrvat?
Postoji nešto duboko pogrešno u društvu u kojem se o pojedinim incidentima raspravlja danima, analiziraju se njihove društvene posljedice i prozivaju institucije, dok se drugi događaji, s potencijalno mnogo težim fizičkim posljedicama, pokušavaju svesti na policijsku formulaciju da se „utvrđuju sve okolnosti“.
Slučaj djevojčice iz Žepča, kojoj je tijekom školske vožnje, prema tvrdnjama njezine obitelji, učenik povukao hidžab s glave, izazvao je veliku medijsku pozornost. Otvorena su pitanja vjerske netrpeljivosti, vršnjačkog nasilja, odgovornosti škole i odnosa društva prema vjerskim simbolima.
I treba ih otvoriti. Djevojčica ima pravo na dostojanstvo, sigurnost i zaštitu. Nitko nema pravo ponižavati dijete zbog njegove vjere ili vjerskih obilježja.
Ali gdje su jednaka osjetljivost, jednak angažman i jednako glasno zgražanje kada je žrtva hrvatski branitelj?
U Novom Travniku dogodio se napad koji zaslužuje najodlučniju osudu. Prema objavljenim izvještajima, muškarac se vraćao iz Vukovara, gdje je odao počast hrvatskim braniteljima i žrtvama Grada heroja. Nakon izlaska iz autobusa napala su ga četvorica muškaraca. Prema navodima koji su objavljeni, tražili su da skine majicu s oznakama HVO-a, a zatim ga pretukli i ostavili onesviještenog.
Riječ je o umirovljenom dočasniku Oružanih snaga BiH i nekadašnjem maloljetnom branitelju HVO-a. Prema medijskim izvještajima, zadobio je teške tjelesne ozljede.
Četvorica na jednoga. Čovjek na tlu. Teške ozljede. Gubitak svijesti.
I što se događa nakon toga?
Hrvatski mediji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj objavljuju vijesti, reagiraju braniteljske udruge i politički predstavnici, traži se rasvjetljavanje slučaja. No izvan tog prostora nema usporedivo vidljive rasprave o tome što takav napad znači za međunacionalne odnose, koliko je opasno nasilje motivirano simbolima i kakvu poruku društvo šalje kada se čovjeka napadne zbog onoga što nosi.
Umjesto toga, vrlo brzo se vraćamo na poznati obrazac: treba utvrditi okolnosti, ne treba prejudicirati, ne znamo tko je što napravio.
Naravno da treba utvrditi okolnosti. Naravno da policija i tužiteljstvo moraju dokazati tko su počinitelji i što ih je motiviralo. Nitko razuman ne traži da se unaprijed proglasi krivim bilo koga čija odgovornost nije utvrđena.
Ali postoji golema razlika između zahtjeva za poštenom istragom i korištenja istrage kao izgovora za mlaku reakciju na nasilje.
Motiv se istražuje. Nasilje se osuđuje. To nisu dvije međusobno isključive stvari.
Ako je muškarac napadnut zbog majice s oznakama HVO-a, onda je to posebno ozbiljno upozorenje na moguću nacionalnu netrpeljivost. Ako se pokaže da motiv nije bio taj, odgovorni i dalje moraju odgovarati za počinjeno nasilje. Ni u jednom slučaju nema opravdanja za premlaćivanje čovjeka i ostavljanje na cesti.
Pa zašto se onda u jednom slučaju toliko brzo govori o društvenoj odgovornosti, a u drugom se javna rasprava tako lako zaustavlja na nepoznatim okolnostima?
Zašto je povlačenje hidžaba s glave djevojčice povod za široku raspravu o odnosu društva prema muslimanima, dok napad na čovjeka s obilježjima HVO-a ne izaziva usporedivo propitivanje odnosa društva prema Hrvatima?
Zašto se u prvom slučaju pojedinačni incident može promatrati kao simptom šireg problema, dok se u drugom toliko pazi da se ne otvori pitanje koje bi moglo biti neugodno?
To su legitimna pitanja. Ona nisu napad na muslimane, Bošnjake ili bilo koju drugu zajednicu. Ona su zahtjev za dosljednošću.
Jer ako je društvo osjetljivo na diskriminaciju, onda mora biti osjetljivo na svaku diskriminaciju. Ako osuđuje nasilje zbog vjerskih obilježja, mora osuditi i nasilje zbog nacionalnih obilježja. Ako traži odgovornost institucija u jednom slučaju, mora je tražiti i u drugom.
Ljudsko dostojanstvo nije privilegij jedne zajednice.
Nije moguće istodobno zahtijevati empatiju za vlastitu žrtvu i relativizirati tuđu.
Najlakše je biti protiv nasilja kada je žrtva netko s kim se poistovjećujemo. Najlakše je tražiti pravdu kada je počinitelj netko koga unaprijed smatramo predstavnikom suprotne strane. Pravi test društvenih vrijednosti dolazi onda kada je žrtva pripadnik zajednice prema kojoj dio javnosti ima predrasude.
Upravo zato je posebno problematično ako se napad na branitelja pokušava opravdavati pitanjem što je prethodilo incidentu. Čak i da je postojala verbalna prepirka, ona sama po sebi ne opravdava fizičko nasilje četvorice muškaraca nad jednim čovjekom. Nitko nema pravo provoditi uličnu pravdu, a još manje zbog odjeće, simbola ili nacionalne pripadnosti.
A ako se potvrdi da je razlog napada bila majica HVO-a, onda više nema prostora za relativizaciju: riječ je o nasilju s mogućim nacionalnim motivom koje zahtijeva jasnu osudu i ozbiljan odgovor institucija.
Ne tražimo da se o djevojčici iz Žepča prestane govoriti. Tražimo da se o hrvatskom branitelju iz Novog Travnika govori s jednakom ozbiljnošću. Ne tražimo manje empatije za jednu žrtvu, nego više dosljednosti prema svakoj žrtvi.
Jer nije problem u tome što je slučaj hidžaba dobio medijsku pozornost. Problem nastaje ako se pozornost, empatija i spremnost na osudu raspoređuju selektivno, ovisno o tome čiji je identitet ugrožen.
Ako je hidžab simbol čije se ponižavanje ne smije tolerirati, onda se ni hrvatska obilježja ne smiju pretvoriti u povod za fizički napad. Ako je djevojčica zaslužila zaštitu javnosti, onda i branitelj zaslužuje da se njegovo premlaćivanje ne tretira kao neugodna vijest koju je najbolje prepustiti policijskom priopćenju.
A mediji koji ozbiljno shvaćaju svoju ulogu ne bi smjeli samo prenositi što se dogodilo. Morali bi postavljati pitanja, pratiti istragu, tražiti odgovore i upozoravati na moguće posljedice. To vrijedi kada je žrtva muslimanska djevojčica. To vrijedi kada je žrtva hrvatski branitelj.
Ne smije vrijediti samo kada je politički i društveno jednostavno.
Ovo nije poziv na međunacionalnu mržnju. Upravo suprotno. To je zahtjev da se prestane stvarati društvo u kojem svatko ima pravo na empatiju samo unutar vlastitog nacionalnog ili vjerskog kruga.
Ako želimo suživot, onda moramo moći osuditi nasilje i kada nam se žrtva ne uklapa u vlastitu sliku svijeta. Moramo moći priznati da je nepravda nepravda bez obzira na to tko ju je počinio i kome se dogodila.
Jer ako su nam ljudska prava važna samo kada je žrtva „naša“, onda nam nisu važna ljudska prava. Važna nam je samo vlastita strana.
A čovjek koji je, prema objavljenim navodima, pretučen i ostavljen onesviješten na ulici zaslužuje više od nekoliko naslova u medijima koji mu pripadaju po nacionalnom ili kulturnom prostoru. Zaslužuje da se slučaj istraži do kraja, da počinitelji odgovaraju i da javnost jasno čuje kako se takvo nasilje ne može opravdati.
Bez „ali“. Bez relativizacije. Bez prebacivanja odgovornosti na žrtvu.
I bez dvostrukih kriterija.
