Glad iza papira: Tisuće u BiH bez pomoći zbog birokracije i srama

To nisu samo oni na popisu socijalnog osiguranja. To su ljudi iz “sive zone”: oni koji su cijeli život radili, ali imaju minimalne mirovine, oni s imovinom koja na papiru izgleda kao sigurnost, ali u stvarnosti jedva spajaju kraj s krajem.

Birokracija kao prepreka

Da bi ostvarili pravo na topli obrok u pučkoj kuhinji, potencijalni korisnici često moraju prikupiti više od desetak različitih dokumenata. Za starije, bolesne i iscrpljene osobe ti postupci predstavljaju gotovo nemoguću misiju, a zbog strogih pravila pomoć često ne stiže do onih kojima je najpotrebnija. Glad, s druge strane, ne čeka papire.

Uz administraciju, tu je i stigma. Mnogi ne traže pomoć iz srama i želje da sačuvaju svoju neovisnost i dostojanstvo. Zbog toga se podaci s terena drastično razlikuju od broja službeno registriranih korisnika.

Lice gladi od Lukavca do Mostara

Humanitarne organizacije pružaju najbolju sliku stvarnih potreba. Dječja kuhinja u Lukavcu, izvorno namijenjena za 80 djece, sada hrani oko 460 ljudi – od djece i njihovih roditelja do umirovljenika i branitelja.

„Nemoguće je hraniti dijete, a okrenuti leđa njegovim roditeljima. Jednostavno ne možemo nikoga vratiti“, objašnjava potpredsjednica udruge Selma Zukić.

Iako se pomoć može dobiti službenim obrascem Zavoda za socijalni rad, Zukić naglašava da je procedura i sam čin traženja pomoći mnogima težak.

„To su ljudi koji su radili i otišli u mirovinu, a nemaju ih. To je nezgodno za ljude“, dodaje.

Slična je situacija i u Mostaru. Uz 200 redovitih korisnika pučke kuhinje, svakodnevno se pojavljuju deseci još onih koji nisu na popisima. Ravnatelj Antonio Zelenika objašnjava da, iako poštuju procedure, nikoga ne odbijaju, ali upozorava na zastarjele kriterije koji se još uvijek oslanjaju na prosječne plaće iz prethodnih godina.

Trenutno se radi na liberalizaciji ovih odluka kako bi pomoć bila dostupnija.

A u skrivenim ulicama sarajevskog Starog grada, Pučka kuhinja brine se o 560 socijalno ugroženih građana. Neki od njih dolaze samo po kruh jer nisu na popisima nijedne od ustanova socijalne skrbi. Amir Radeljaš potvrđuje jedinstveni stav svih humanitaraca: nitko se ne vraća gladan.

Pomozi.ba: Restorani dobre volje

Ako pitate građane Bosne i Hercegovine za pozitivne primjere humanitarne politike, sigurno će svi jednoglasno ukazati na organizaciju “Pomozi.ba”. Jedan od njihovih tekućih i najvećih projekata je “Obrok za sve” s 1.000 korisnika kroz kuhinje u Sarajevu, Bihaću, Travniku i Zenici.

Osnivač Elvir Karalić naglašava da pokušavaju vidjeti širu sliku potreba, a ne slijepo slijediti birokratska pravila. „Gledamo stvarnu potrebu te obitelji. Onaj tko pristane prihvatiti taj obrok doista pripada najranjivijoj kategoriji ljudi“, kaže Karalić.

Navodi da su zato krenuli s principom “Restorana dobre volje”, unutar kojeg su htjeli sačuvati dostojanstvo ljudi.

Dok institucije broje papire, ljudi broje zalogaje.

Glad u Bosni i Hercegovini nije uvijek uzrokovana nedostatkom hrane. Češće je rezultat kompliciranih postupaka i društva koje još uvijek ne zna kako pomoći bez stvaranja prepreke.