Ovogodišnje, 70. izdanje Eurosonga, prolazi u znaku bojkota najvećeg glazbenog spektakla, kojem je domaćin Austrija, i to zbog sudjelovanja Izraela. Nizozemska, Irska, Island, Španjolska i Slovenija ove godine nemaju predstavnike, a u posljednje dvije od navedenih zemalja nacionalne televizije ne prenose ni samo natjecanje. Rusiji je, pak, još 2022. zabranjeno sudjelovanje zbog napada na Ukrajinu.
Ništa manje (geo)politike nema ni na 61. Venecijanskom bijenalu: Rusija se vratila uz bojkote i kritike, pa je postignut 'kompromis' – njezin je paviljon bio otvoren tri dana, i to za novinare i stručnu javnost, dok je za posjetitelje zatvoren sve do studenoga. Članice EU-a, pa tako i Hrvatska, potpisale su zajedničku izjavu kojom se suprotstavljaju nastupu Rusije u Veneciji, dok je, primjerice, slovenska ministrica kulture Asta Vrečko ustvrdila da bojkot Rusije nema smisla bez bojkota Izraela.
Kao reakcija na te prozivke, međunarodni žiri Bijenala objavio je da u obzir za najvažnije nagrade neće uzimati paviljone zemalja čiji su čelnici optuženi za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim kaznenim sudom (ICC), nasljednikom Haškog suda. Na popisu je, uz Putina, i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, protiv kojega je na snazi nalog za uhićenje. Uprava Bijenala distancirala se od te odluke žirija.
Darko Lukić, dramaturg i dramski pisac, ističe u izjavi za tportal da je 'pravo umjetnika i da javno nastupa i da odbija javno nastupati, pa u tom kontekstu svaki umjetnik i umjetnica imaju ne samo pravo nego i obvezu na bojkot'.
'Zbog odgovornosti prema svom društvenom kapitalu trebaju uvijek jasno izraziti vlastite moralne vrijednosti i politička stajališta. Imaju, naravno, uvijek i obvezu preuzimanja odgovornosti za svoje izbore. Ravnoteža između slobode i odgovornosti neizmjerno je važna. Postoje, naime, situacije kada umjetničko pravo na predstavljanje dolazi u sukob s etičkim vrijednostima i ugrožava neka prava drugih osoba. U takvim situacijama ne postoji univerzalni recept i jedinstveno pravilo koje vrijedi za sve prilike, nego konkretna situacija zahtijeva odgovorno sagledavanje svih okolnosti i šireg konteksta prije donošenja odluka i zauzimanja stajališta. Nije uvijek moguće svačije pravo na javno predstavljanje tretirati podjednako jer je teško pronaći drastičniji oblik amoralnosti od izjednačavanja zločinca i žrtve u ime nekakve navodne objektivnosti i nepristranosti', kaže Lukić.
Negdje su, dodaje Lukić, stvari posve očite, kao, primjerice, u slučaju Anne Netrebko, Nikite Mihalkova ili Valerija Gergijeva, koji su Putinovi klasični propagandisti i otvoreni podržavatelji njegove militarističke politike.
'Da, naravno, pritom su i veliki umjetnici. I Leni Riefenstahl bila je velika umjetnica. Ali pravo na slobodno izražavanje Anne Netrebko diljem Europe, primjerice, izravno ugrožava pravo Kirila Serebrenikova na umjetničko izražavanje, pa i pravo na slobodu u njihovoj zajedničkoj domovini. Kao što je pravo na stvaranje Leni Riefenstahl izravno poništavalo pravo na postojanje tisuća židovskih umjetnica i umjetnika u Europi. To su okolnosti pred kojima samo moralni idiotizam može biti slijep i tražiti famoznu ekvidistancu', dodaje Lukić.
Damir Nikšić, konceptualni umjetnik iz BiH koji je svojedobno samostalno izlagao na Venecijanskom bijenalu, ističe kako 'ne zna je li fer vidjeti bojkote kao politiziranje manifestacija koje su odavno politizirane, možda čak i u svojoj biti političke'.
'I Eurosong i Venecijanski bijenale, iako su međunarodni događaji, zapravo su smotre nacionalnih paviljona i predstavnika. Iz svakog glasanja na Eurosongu još smo od djetinjstva mogli iščitati čistu politiku i banalni nacionalizam. Možda su ovi bojkoti na tragu nekakve spontane internacionale. Možda su ti nacionalni koncepti zastarjeli, iscrpljeni, možda moramo pronaći nešto novo. Neku novu Internacionalu?', izjavio je Nikšić za tportal, napominjući kako je 'u načelu protiv embarga na umjetnost, kulturu i sport'.
'Zabrana Čajkovskog svojedobno je bila čisti fašizam. Nadam se da ovi bojkoti nisu dodatna 'politizacija', nego da vode u depolitizaciju umjetnosti i kulture i tog nacionalnog koncepta. Nadam se da ćemo ići u pravcu prevladavanja tih 'nacionalnih koncepata', dodaje Nikšić.
Lukić podsjeća na to da umjetnike i umjetnice izložene u Arsenalu biraju vrhunski međunarodni kustosi na temelju strogih kriterija izvrsnosti, a države, pak, predstavljaju svoju umjetnost onako kako žele.
'Paviljoni su, prema tome, izravni alati kulturnih diplomacija svojih država i neizbježno zrcale dinamike i odnose moći. Pa je tako ovogodišnji ruski paviljon uredila kuratorica iz doslovno prvog ešalona Putinovih imperijalističkih propagandnih postrojbi.
Pravo uprave Bijenala da štiti svoju slobodu izbora podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti za te izbore. Primjerice, odgovornost za odluku Europske komisije da ne želi milijunima eura sufinancirati političku propagandu države koja je s EU-om zapravo u ratu. Takva odluka također štiti nečija prava. Eurosong je isto tako reprezentativni izlog nacionalnih javnih programa i ta je manifestacija uvijek bila neskriveno politički kurirana. Tu su uvijek prisutnost, ali i odsutnost pojedinih država, bili prije svega politički signali. Individualni bojkoti uvijek su isključivo pitanje osobne etike', dodaje Lukić.
Kolektivne akcije, smatra Lukić, neizbježno prelaze u polje politike.
'Zbog toga bi bilo dobro uvijek imati na umu da se svakom masovnom histerijom, osobito na društvenim mrežama, može vrlo lako manipulirati i da se najčešće i manipulira kako bi se proizvodila moralna panika i upravljalo različitim propagandnim procesima, čak i onda kada pojedinačni sudionici izričito nastupaju protiv svake ideološke propagande. Ili posebno tada', kaže Lukić.
Za pisca i novinara Emira Imamovića 'od atrofirane savjesti gora je samo simulacija njezina postojanja'.
'Bojkotirati otvorenje Venecijanskog bijenala zbog sudjelovanja Rusije, ali ne i zbog dolaska predstavnika Izraela – koji je potpisao ugovor s državom kojim se obvezao na nepoduzimanje bilo čega protivnog genocidu u Palestini – ili Amerike, zemlje koja je Iranu napravila navlas isto što i Rusija Ukrajini, dakle izvela agresiju, nije ništa više od manifestacije licemjerja i trijaže žrtava', kaže Imamović, podsjećajući kako 'one, manje vrijedne, očito nisu zaslužile da se zbog njih netko barem upita zašto Izrael uopće sudjeluje na Eurosongu, a u Europi je koliko i Libanon ili Pakistan, a kamoli da se zbog njih primijeni princip koji se na Rusiji trenira od 2022. godine i koji, kao što znamo, na rat u Ukrajini utječe koliko i ostavka Josipa Dabre na već nešto'.
'Minimum pristojnosti predstavljala bi principijelnost u svakom slučaju, dok je naivnost na maksimumu kod svih koji vjeruju u učinke bojkota ili moralne potpore. Od toga se, budimo barem iskreni, topovske cijevi ne hlade i ne umire manje ljudi', zaključuje Imamović za tportal.
