Fadil Novalić: politički fenomen koji se ne zaboravlja

Za jedne je osuđeni bivši premijer Federacije BiH i personifikacija političke odgovornosti, a za druge simbol selektivne pravde, političkog progona i institucionalne nejednakosti. Upravo ta duboka polarizacija čini Novalića jednim od rijetkih istinskih političkih fenomena u suvremenoj Bosni i Hercegovini.

Novalić je u politiku ušao kao tehnički kadar i menadžer s reputacijom racionalnog ekonomista, no s vremenom je prerastao u političku figuru koja je redovito privlačila pozornost javnosti – često ne zbog politika koje je provodio, nego zbog vlastitih javnih istupa. Godinama je, htio to ili ne, zabavljao i šokirao javnost izjavama koje su se kretale od nespretnih i nelogičnih do otvoreno bahatih, čime je postao gotovo nezaobilazan lik političkog folklora Federacije BiH. Javnost se još uvijek sjeća njegovih objašnjenja o kupnji respiratora „u izvanrednim okolnostima“, samouvjerenih nastupa u kojima je tvrdio da „ne zna ništa“ o ključnim odlukama vlastite Vlade, kao i nastojanja da se u trenucima krize prikaže kao jedini razuman akter u sustavu koji, prema njegovim riječima, ne funkcionira.

Pandemija COVID-19 i afera „Respiratori“ bile su prekretnica koja je Novalića iz političkog operativca pretvorila u simbol. Sudski proces, presuda i zatvorska kazna nisu samo označili kraj njegova premijerskog mandata, nego su otvorili duboku društvenu raspravu o tome gdje prestaje politika, a počinje odgovornost. Za jedne je presuda dokaz da pravna država ipak funkcionira, za druge još jedan primjer selektivne pravde u zemlji u kojoj se zakoni ne primjenjuju jednako na sve.

Upravo u toj točki Novalić prestaje biti samo osoba, a postaje projekcija šireg nezadovoljstva. Njegovi pristaše u njemu vide žrtvu sustava i dokaz da se pravosuđe koristi kao političko sredstvo, dok ga kritičari smatraju rijetkim primjerom političara koji je za svoje postupke doista snosio posljedice. Činjenica da se jedna sudska presuda tumači kroz etničke, stranačke i ideološke filtre pokazuje koliko je povjerenje u institucije duboko narušeno.

Paradoksalno, Novalićev politički utjecaj nije nestao s pravomoćnom presudom. Naprotiv, njegova je simbolička vrijednost u određenim krugovima dodatno porasla. Iz pozicije moći preselio se u ulogu političkog simbola – figure oko koje se gradi narativ o nepravdi, ugroženosti i dvostrukim standardima. U političkom prostoru BiH rijetko se događa da netko nakon sudske osude ostane toliko prisutan u javnom diskursu, što govori više o stanju društva nego o samom Novaliću.

Fenomen Fadila Novalića tako razotkriva dublji problem bosanskohercegovačke politike: sudske presude ne zatvaraju političke priče, nego ih dodatno produbljuju. Umjesto jasnog razgraničenja između odgovornosti i politike, svaka odluka postaje povod za novu polarizaciju, nove teorije i nova svrstavanja.

Novalićevi javni nastupi godinama su bili izvor nevjerice, ali i crnog humora, do te mjere da je dobio i satiričnu nagradu „Zlatni odron“, koja se dodjeljuje za najbizarnije i najnespretnije političke izjave. Javnost pamti njegove kontradiktorne izjave o aferi respiratori u kojima je tvrdio da „nije znao ništa, ali bi opet isto učinio“, zatim nastupe u kojima je uvjeravao građane da je „sve pod kontrolom“ dok su bolnice pucale po šavovima, kao i samouvjerene pokušaje relativizacije vlastite odgovornosti prebacivanjem krivnje na „niže razine“. Upravo ti gafovi, često izrečeni s dozom samodopadnosti i potpunog izostanka samokritike, dodatno su učvrstili njegov status političkog fenomena – čovjeka koji je istodobno izazivao bijes, nevjericu i podsmijeh.

Na kraju, pitanje više nije je li Fadil Novalić kriv ili ne – o tome je sud donio odluku. Pitanje je zašto je jedan bivši premijer, poznat i po gafovima, kontradiktornim izjavama i javnim ispadima, postao simbol nefunkcionalnog sustava. Upravo zato Novalić ostaje politički fenomen: ne zbog svojih političkih uspjeha, nego zato što je u sebi sažeo sve slabosti, proturječja i apsurde bosanskohercegovačke politike.