Emir Sokolović: Nema robe skuplje od novca niti jeftinije od čovjeka

Knjiga je opremljena sa 64 reprodukcije slika Gustavea Moreaua, poznatog francuskog simbolista, a uz svaku Moreauovu sliku, u obliku njenog književnog odjeka, nalazi se Sokolovićeva pjesma. Ovo je drugo izdanje ove zbirke poezije, koja je prvi put ugledala svjetlo dana 2014. godine u samo pet primjeraka. Inače, Sokolović je do danas objavio devetnaest knjiga, među kojima se ističu zbirke poezije “Gdje i zašto”, objavljena u dvojezičnom izdanju na tadašnjim službenim srpsko-hrvatskom i talijanskom jeziku davne 1983. godine, te “Bila trska”, “Vjetrovi”, “Tonsko ukletstvo”, također dvojezične knjige poezije, zatim drama “Pariz, ili uzalud je Krista raspeti”, eseji “Ogledi”, roman “Oslobođenje”, te aforizmi “Reisylvania Zemlja proroka ili Poroka”. Od 2012. godine ovaj pjesnik vodi Art klub “Plava Paleta”, a od 2015. godine vodi i Međunarodni književni festival “Pero Živorade Živkovića”. Od 2023. godine organizira i vodi međunarodni festival poezije “Palabra en el mundo”, što njegovim aktivnostima daje prepoznatljiv interkulturalni karakter. Veliki broj djela nastalih u obliku nekomercijalnih audio-knjiga donirao je udrugama slijepih i slabovidnih. Za svoj rad primio je preko stotinu nagrada u Italiji, što ga čini najnagrađivanijim južnoslavenskim autorom u Danteovoj zemlji.

Tijekom boravka u Banjoj Luci, a povodom svoje nove knjige, govorio je za “Nezavisne”.

NN: Za početak, utjecaj slika Gustavea Moreaua možemo pronaći u djelima Marcela Prousta, Oscara Wildea, Stéphana Mallarméa i drugih književnika koji su stvarali krajem devetnaestog stoljeća. Kako, kada i na koji način vas je Moroov rad zainteresirao?

SOKOLOVIĆ: Kad se gleda na cijeli moj pjesnički opus, ono što je neosporno jest konceptualni pristup. Drugim riječima; svaka knjiga ima upečatljivu nit koja se provlači kroz svaki uvez. Naravno, tu izdvajam dvojezične zbirke poezije koje su, uvjetovane mogućnošću prevođenja, kompilacije. Prvo čega sam se dotaknuo (po mom mišljenju, neizbježno) bili su grafički listovi A. Dürera, koji su poetski „oslikani“ u zbirci „Lako je napasti nebo koje šuti…“ Ako su se pronašli parametri da se to učini s takvim mađioničarem, onda, svakako, Gustave Moreau nije ništa manji izazov.

NN: Knjiga „Ples među sjenama“ prvi je put objavljena 2014. godine, ako se ne varam, u samo pet primjeraka. Sadašnje drugo i, možemo slobodno reći, luksuzno izdanje knjige, u izdanju „Besjede“, također je objavljeno u samo stotinu primjeraka. Čini se da poeziju iz ove knjige svjesno čuvate samo za odabrane?

SOKOLOVIĆ: Budimo iskreni prema sebi i odgovorimo na jedno izrazito efemerno pitanje: koliko je kupaca koje poznajemo pročitalo knjigu koju su kupili?! Stoga je materijalna provjera djela dimenzija koja pripada pisarima i diletantima. Pozabavit ćemo se nekim drugim područjima. I da, zašto to ne reći, i ne bi svatko trebao imati svaku knjigu. Onaj kome treba naći će način da je dobije.

NN: Za razliku od nekih drugih djela, poput knjige „Reisylvania, zemlja proroka ili poroka“, gdje ste se bavili suvremenim bijedama, u knjizi „Ples među sjenama“ bavili ste se bezvremenskim motivima i temama. Što je za vas bezvremensko u umjetnosti i u kojoj mjeri se, po vašem mišljenju, koncepti bezvremenskog i suvremenog podudaraju?

SOKOLOVIĆ: Na samoj promociji apostrofirao sam dvije dimenzije koje su nužne da bi se djelo moglo smatrati samo tvorevinom; to su nesmetani horizontalni i vertikalni prolazi. Drugim riječima; stvoreno djelo (uključujući i kvalitetan prijevod) mora biti jasno i razumljivo u svakoj zemlji svijeta, kao i kroz cijelo vrijeme – od prapovijesti do atomskog doba. Ili nije kreativni izraz. Pisanje definitivno sadrži elemente modernosti unutar svakog konteksta.

NN: Recenzent Marko Bačanović nazvao je poeziju iz ove knjige hermetičkom, u kojoj, kako bi rekao, riječi nisu riječi, već simboli za neizrecivo. Slažete li se da je pokretačka snaga ove poezije, kao i Moreauove umjetnosti, želja za neizrecivim?

SOKOLOVIĆ: Ako objektivno promatramo smisleno korištene riječi, što one mogu biti, samo čisti simbol. Teškoća je u tome da se njima, obično čistim i bez pridjeva, ispune osnovni poetski postulati – da se dovedu u položaj da pjevaju. Kada se koristi čisti pojam, on je sveobuhvatan, dok ga svaka dodatna riječ povezana s njim kastrira u nepjesničkom smjeru.

NN: Na simboličkoj razini, što su „sjene“ za autora ove knjige i tko je među njima „vođa“ plesa – slika ili pjesma?

SOKOLOVIĆ: Ako je bilo moguće adekvatno odgovoriti na izazov, oni su ekvivalentni; poput jednojajčanih blizanaca s tom razlikom što su slike samo starije. Koliko god je to moguće u tom kontekstu.

NN: Na promociji knjige u Banskom dvoru nazvali ste ovu instituciju vodećom po pitanju kulture u Bosni i Hercegovini. Što, po vašem mišljenju, Banski dvor ima u usporedbi s, relativno gledano, konkurencijom?

SOKOLOVIĆ: On definitivno ima neshvatljivo odgovornu osobu na čelu. A dovođenje tog umjetničkog hrama u kontekst s bilo kojom drugom temom toliko je neozbiljno da se neću ni truditi voditi svoje misli u tom smjeru.

NN: Četrnaest godina vodite klub “Plava Paleta”, a iza vas je jedanaest izdanja festivala “Pero Živorada Živkovića”, te tri izdanja festivala “Palabra en el mundo”. Kako uspijevate sve to realizirati bez financijske potpore grada, kantona i države?

SOKOLOVIĆ: Nema robe skuplje od novca niti jeftinije od osobe. Mislim da ta premisa definira sve. Sloboda nema alternativu, a oni koji se bave stvaranjem imaju zadovoljstvo (kada su u pitanju balkanski prostori) da se bave onim što nikome ne treba. Zato ostanimo dosljedni toj modaliteti. Kako vas mogu razumjeti određeni dužnosnici, a vi im doslovno dajete slobodu. Osobno si ne mogu priuštiti taj luksuz. Najsretniji su kada su tim daleko od mene

NN: U Italiji ste primili preko 100 književnih nagrada. Vaš rad je prepoznat i u Srbiji, Poljskoj, Americi, ali na neki način je posebno vezan za Italiju. Koja je tajna vašeg specifičnog stava prema Italiji i obrnuto; talijanskim kritičarima, izdavačima i publici po vašem mišljenju?

SOKOLOVIĆ: Svaki jezični prostor sporadično vrši revizije unutar kreativnog izraza. Kod nas nijedan od autora nije pobijedio u toj reviziji. I logično je, jer je ovdje stvaranje svedeno na podložnost političkim i nepismenim oligarhijama. U Italiji su nakon svih revizija preživjeli i Ovidije, Vergilije, Montale, Pavese… Samo želim jasnu situaciju u vezi s djelima koja revidiram; a u Italiji je kritika brutalna. Barem ona unutar koje “hodam” ono što sam preveo od napisanog.

NN: Na čemu trenutno radite u smislu autorskog književnog rada?

SOKOLOVIĆ: Za mene je kreativnost navika i “produkcija” kontinuirano traje u tri smjene. Uobičajeno govoreći, novi roman je kod urednika; nova zbirka poezije (kompilacija nagrađivanih pjesama u Italiji) kod recenzenata… Pa, vidjet ćemo.

izvor: Ne