|Urednik
Profesor Kešetović objašnjava zašto energetski sustav BiH klizi prema scenariju Željezare Zenica, te kako kaos u javnom sektoru i lažne diplome blokiraju državu.
U intervjuu za Oslobođenje, profesor emeritus Sveučilišta u Tuzli i ekonomski stručnjak Izudin Kešetović detaljno je analizirao duboke strukturne probleme u Bosni i Hercegovini. Umjesto održivog razvoja, trenutačni ekonomski model u zemlji funkcionira na štetu potrošača, dok javni sektor troši milijarde bez stvarne koristi za društvo.
Dubioze u energetskom sektoru i pritisak na kućanstva
Jedan od najvećih izazova s kojima se Bosna i Hercegovina suočava jest stabilnost energetskog sektora.
Profesor Kešetović povlači paralelu s nekadašnjim industrijskim gigantima koji su završili u stečaju, upozoravajući na smjer u kojem se kreće ključno javno poduzeće.
" Elektroprivreda BiH će se uskoro naći u istom stanju kao i Željezara Zenica. Mislim na staru i novu."
Problem leži u činjenici da više od dvije trećine kućanstava u zemlji već živi u zoni siromaštva i nema dohodovni kapacitet za plaćanje energije po tržišnim cijenama. Istovremeno, pravni subjekti u javnom i privatnom sektoru prisiljeni su prebaciti teret visokih cijena energenata na krajnje proizvode i usluge. To dovodi do takozvane inflacije troškova, skrivenog poreza koji u potpunosti opterećuje građane, dok realne plaće i mirovine ne mogu pratiti taj rast.
Funkcioniranje javnog sektora i lažne reforme
Fiskalne reforme se godinama odgađaju jer bi promjena sustava raspodjele poremećivala trenutačni model u kojem se cijeli javni aparat financira isključivo od visokih nameta, poreza i doprinosa. Prema Kešetovićevim riječima, javni sektor u BiH je neučinkovit i samodostatan, što je najvidljivije na primjerima zdravstva i obrazovanja, gdje građani dobivaju minimalnu uslugu za novac koji izdvajaju.
"Ovo stanje kaosa odgovara onima koji se bogate javnim novcem i koji se oslanjaju na natječaje i slične privilegije. Javni novac i javna imovina prenose se u ruke, odnosno na račune onih koji imaju privilegiju moći i autoriteta."
Ovakav raspored moći i resursa dovodi do duboke društvene nejednakosti: dok se u siromašnoj zemlji povećava broj bogatih pojedinaca, ostatak stanovništva preživljava ili se trajno iseljava, ostavljajući zemlju ovisnom o novčanim doznakama iz inozemstva.
Gubitak standarda u obrazovanju
Kao izravnu posljedicu općeg stanja u društvu, profesor opisuje i obrazovni sustav, gdje je inflacija diploma obezvrijedila znanje.
Na tržištu se pojavio velik broj ustanova bez adekvatnog kadra i prostora, što rezultira apsurdnim situacijama na visokoškolskim institucijama.
"Sve se to poništava inflacijom diploma. Zato imamo doktore znanosti koji su od električara napredovali do akademika. Nažalost, i vlast postaje takva s titulama dipl. mr. i dr., ali zapravo su nepismeni i nemaju znanja."
Pasivnost društva i nedostatak političke alternative
Komentirajući mirovinski i zdravstveni sustav, Kešetović zaključuje da su oni vjerno ogledalo države. Postojeće političke stranke pretvorile su se u organizacije pod kontrolom pojedinaca i interesnih skupina, zbog čega radnici i umirovljenici kroz njih ne mogu ostvariti sustavne promjene.
"Stranke su postale vlasništvo jedne osobe i privilegiranih skupina. Zato bi bilo korisno da se umirovljenici i radnici organiziraju u vlastitu stranku, gdje bi svojim glasovima utjecali na formiranje vlasti. Sa 100.000 glasova i sudjelovanjem na svim razinama vlasti mogli bi doprinijeti izgradnji pravednog i učinkovitog sustava i države."
Dok su radnici i umirovljenici ekonomski i politički pasivni, društvo ostaje zarobljeno u nefunkcionalnom modelu. Kešetović zaključuje svoj osvrt za Oslobođenje jasnim pravilom:
Bez postavljanja stručnih i odgovornih kadrova na ključne pozicije te uvođenja pravde u raspodjelu zajedničkog novca, dugoročni ekonomski napredak jednostavno nije moguć.
