|Urednik
Bosna i Hercegovina sve brže stari. Dok broj mladih koji odlaze u inozemstvo raste iz godine u godinu, sve je više starijih osoba koje ostaju same – bez djece u blizini, bez svakodnevne pomoći i često bez mogućnosti da netko brine o njima u starosti.U takvim okolnostima raste interes za domove i centre za stare i nemoćne osobe. Međutim, smještaj u njima za mnoge postaje luksuz koji teško mogu priuštiti.
U takvim okolnostima raste interes za domove i centre za stare i nemoćne osobe.
Međutim, smještaj u njima za mnoge postaje luksuz koji teško mogu priuštiti.
Prosječna samostalna mirovina u Federaciji BiH trenutačno iznosi nešto više od 850 konvertibilnih maraka, dok najniža mirovina iznosi oko 666 KM.
Za mnoge građane najveća gorčina nije samo samoća starosti, nego osjećaj da sustav nema odgovor. Dok umirovljenici prebrojavaju marke za lijekove i osnovnu skrb, visoke naknade političkih dužnosnika dodatno produbljuju osjećaj nepravde i udaljenosti od stvarnih problema običnog čovjeka.
Cijene smještaja u domovima često premašuju prosječnu mirovinu, a u pojedinim ustanovama dosežu i do 2.800 KM mjesečno, ovisno o zdravstvenom stanju korisnika i potrebnoj skrbi.
Zbog toga su liste čekanja sve dulje, a obitelji se često nalaze pred teškim odlukama.
Nekada je bilo drukčije
Starije generacije pamte vremena kada je gotovo bilo nezamislivo da roditelji ostanu sami. Djeca su ostajala živjeti blizu obitelji, a nerijetko je upravo ono dijete koje bi ostalo uz roditelje u njihovoj starosti dobivalo veći dio imovine kao svojevrsno priznanje za brigu i žrtvu.
Briga za nemoćne roditelje smatrala se dužnošću, ali i čašću.
To nepisano običajno pravo postupno je nestajalo zajedno s promjenama načina života.
Danas je stvarnost drukčija.
Od „ostani uz roditelje” do života preko granice
Djeca odlaze u Njemačku, Austriju, Irsku i druge zemlje u potrazi za sigurnijim životom, dok roditelji ostaju sami u Bosni i Hercegovini. Telefonski pozivi i video-pozivi ne mogu zamijeniti svakodnevnu pomoć, odlazak liječniku ili jednostavno prisutnost nekoga „svoga“.
„Nisam htjela majku dati u dom, ali radim u Njemačkoj i nisam više znala kako joj pomoći”, rečenica je koju zaposlenici domova sve češće čuju od djece starijih osoba.
Takve priče danas više nisu iznimka, nego svakodnevica.
Mnogi iz mlađih generacija već otvoreno govore kako su svjesni da će jednog dana, kada ostare, vjerojatno završiti u domu, jer će i njihova djeca živjeti daleko.
Sve više potreba za palijativnom skrbi
Posebno zabrinjava rast broja starijih osoba kojima je potrebna palijativna njega i stalna medicinska skrb, što dodatno povećava troškove smještaja i opterećuje već ionako ograničene kapacitete ustanova za starije i nemoćne.
Istodobno, među građanima raste osjećaj nepravde zbog velikog jaza između primanja običnih umirovljenika i političkih dužnosnika koji, uz visoke mirovine i naknade, često nastavljaju raditi na dobro plaćenim funkcijama.
No pitanje koje ostaje iznad svih statistika jest: tko će brinuti o starima u zemlji iz koje mladi masovno odlaze?
Pitanje koje ostaje iznad svih statistika i brojki glasi: jesmo li kao društvo spremni na starost u zemlji iz koje mladi odlaze?
