Dolina koja je mogla nestati – i fratar koji joj to nije dopustio

Fra Franjo Grebenar – Greba – ostaje simbol ljudske veličine, hrabrosti i bezuvjetnog ostanka.
Nije volio pričati o sebi, ali je svojim djelima ispisao povijest.
Bio je gromada – i kao čovjek i kao svećenik.

Na spomen fra Grebe, postoji samo duboka, tiha zahvalnost koju ni vrijeme ne može izbrisati.Jer takvi se ljudi ne rađaju često.I ne rađaju se za sebe.

Postoje ljudi koji svojim životom utisnu trag toliko dubok da ga ni vrijeme ni zaborav ne mogu prekriti. Fra Franjo Grebenar – Greba – bio je upravo takav čovjek. Ne po titulama, ne po govorima ili priznanjima, nego po onome najvrjednijem: po srcu koje nikada nije napustilo svoj narod.

. “Ja idem tamo gdje sam se i izlegao.“ bio je početak jedne vjernosti”

Odmah nakon što je u Münsteru završio studij i primio svećeničko ređenje, Nijemci su mu ponudili da ostane i izabere župu u kojoj želi djelovati.
On, kakav je bio – odlučan, nagao, svojan – odbio je i sam ručak nakon ređenja.

Rekao je samo:
„Ja idem tamo gdje sam se i izlegao i tamo planiram i umrijeti – u svoju Bosnu.“
Sjeo je u auto, vratio se kući i nikada se zbog toga, kako je govorio, nije pokajao.

. Dolina koja je mogla nestati – i fratar koji joj to nije dopustio

Njegov najteži životni trenutak došao je u ratu, kad se Lašvanska dolina našla pred uništenjem.
Kao župnik u Novoj Biloj, fra Greba je otvorio vrata župne kuće i crkve za ranjenike.
Tako je nastala Franjevačka bolnica „dr. fra Mato Nikolić“ – jedina crkvena ratna bolnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

To nije bila samo improvizacija, nego pitanje opstanka, života i smrti.

Jednog ratnog jutra došao je vojnik s naređenjem da se bolnica mora evakuirati.Kamioni i autobusi bili su spremni.

Fra Greba je samo rekao:
„Neka donesu to napismeno.“
Kad je pisana naredba stigla, odgovorio je hladno i nepokolebljivo:

. “Ja sam župnik i ravnatelj bolnice. Bolnica neće ići nikamo. Ako izginemo, ja sam jedini odgovoran za smrt ranjenika.“

To je bila odluka koja je spriječila nestanak Hrvata iz Lašvanske doline.
Odluka koje se i danas sjećamo sa zahvalnošću i poštovanjem.

. Fratar među ljudima

Bio je svećenik, ali i prijatelj.
Duhovit, topao, uvijek dostupan.
Jednak s ljudima, uvijek tu u potrebi svojih župljana
Njegov humor, neposrednost i toplina učinili su ga jednim od najdražih fratara našeg kraja.
Pokrenuo je i humanitarni konvoj „Bijeli put“, osiguravajući pomoć u trenucima kada je Lašvanska dolina bila na izdisaju. Umorna, ranjena i gotovo gladna

. ‘Sve ima svoje vrijeme…“ njegove riječi pred kraj života

Pred samu smrt, fra Greba je govorio mirno, pomireno, duboko:
“Sve ima svoje vrijeme: vrijeme rađanja i vrijeme smrti, vrijeme rata i vrijeme mira, vrijeme tuge i vrijeme veselja… Sad sam ja između dva vremena.“

Te su riječi bile odraz njegova života: hrabrog u oluji, mirnog na izmaku života

Danas, 15 godina nakon njegove smrti, njegovo ime i dalje odjekuje Lašvanskom dolinom. U misama zadušnicama. U memorijalnim turnirima. U pričama koje roditelji prenose djeci. U bolnici koja je davno bila crkva. U svakom domu koji je ostao na svom ognjištu.

Fra Greba je život proveo bez predaha, uvijek prvi tamo gdje je najteže, uvijek spreman dati sebe do kraja. A kad je došlo njegovo „vrijeme između dva vremena“, nije ostavio za sobom imetak, ni knjige, ni spomenike.
Ostavio je ljude koji su ostali živjeti tu gdje su rođeni i toplu uspomenu koja se prenosi kao svetinja.

Možda bi on sam rekao da je radio samo ono što je morao.
Ali on je učinio ono što nije morao nitko drugi, a što je mogao samo on.

Zato se o fra Grebi ne govori u prošlom vremenu.

Nije slučajno rekao davno, na početku života koji će obilježiti generacije:

. “Idem tamo gdje sam se izlegao.“

I ostao je.
Do kraja.

Piše: Sanja Strukar Križanac