Viralni video iz Indije pokrenuo je globalnu raspravu o cijenama lijekova. Donosimo surovu paralelu s BiH gdje oboljeli od raka umjesto lijekova s liste čekanja ovise o humanitarnim brojevima i uvozu iz inozemstva.
Velike razlike u cijenama esencijalnih lijekova između Sjedinjenih Američkih Država i ostatka svijeta ponovno su došle u središte pozornosti nakon što je videozapis američke državljanke Liz postao viralan. Ona je ispred ljekarne u Indiji usporedila cijene onkološkog lijeka Revlimid, koji se koristi u liječenju raka krvi.
"Moja teta u Americi uzima ovaj lijek. Jedna jedina tableta u SAD-u košta oko 900 dolara. Ovdje u Indiji ista ta tableta košta između 30 centi i tri dolara. Ljudi doslovno umiru u Americi jer si ne mogu priuštiti liječenje", navela je u videu.
Ovaj slučaj potaknuo je val takozvanog "medicinskog turizma", u kojem američki državljani masovno putuju u zemlje poput Indije kako bi obavili složene operacije ili kupili pakete nužnih lijekova, jer im je to, unatoč troškovima avionske karte i smještaja, i dalje višestruko jeftinije nego liječenje kod kuće.
Ona dodaje kako je razlika u cijeni toliko drastična da izravno utječe na preživljavanje pacijenata te kritizira posrednike u lancu opskrbe:
"Ljudi doslovno umiru u Americi jer si ne mogu priuštiti lijekove, dok su ovdje ti isti lijekovi dostupni svima. Naš sustav u SAD-u je postavljen tako da nas pljačka, dok Indija kroz generičke lijekove omogućuje ljudima da prežive."
Apsurd bh. zdravstva: Plaćaš doprinose, lijek kupuješ sam
Iako se cijene u BiH ne mogu mjeriti s američkim stotinama tisuća dolara, bosanskohercegovački pacijenti suočavaju se s jednako surovom stvarnošću.
Ključna razlika je u tome što u BiH problem često nije sama cijena na slobodnom tržištu, već činjenica da državni fondovi nemaju novca na tzv. "listama lijekova".
Dok u razvijenim europskim sustavima osiguranje u potpunosti pokriva inovativne i skupe onkološke terapije, u BiH su uobičajene situacije u kojima:
-Kronični nedostatak citostatika: Klinički centri u Sarajevu, Tuzli i Mostaru redovito ostaju bez osnovnih reagensa i pametnih lijekova, ostavljajući pacijente usred kemoterapija bez nade.
-Surove liste čekanja: Tisuće teško oboljelih pacijenata nalaze se na takozvanim listama čekanja Federalnog fonda solidarnosti. Ti ljudi formalno imaju pravo na lijek, ali ga ne dobivaju jer država "nema dovoljno proračunskih sredstava".
-Financijski slom obitelji: Oboljeli su prisiljeni sami kupovati terapije koje koštaju po nekoliko tisuća konvertibilnih maraka mjesečno, dok je proces refundacije tog novca od države dugotrajan, administrativno iscrpljujući i prečesto završi odbijenicom.
Medicinski turizam iz očaja i "šverc" za goli život
Zbog ovakvog sustava, i u Bosni i Hercegovini se razvio specifičan, očajnički oblik medicinskog turizma.
Obitelji pacijenata svakodnevno preko društvenih mreža, poznanika i privatnih kanala traže načine kako u ljekarnama u Turskoj, Srbiji ili Hrvatskoj kupiti jeftinije generičke verzije ili originalne terapije.
Lijekovi se preko granice nerijetko prenose u torbama hladnjačama i putničkim automobilima, jer domaće tržište zbog kompliciranih javnih nabava i monopolističkih interesa uopće ne uvozi jeftinije varijante koje spašavaju život.
Nerijetko se u ljekarnama preko granice isti lijekovi pronalaze po znatno povoljnijim uvjetima ili uz jednostavniju proceduru izdavanja nego u domaćem, rascjepkanom zdravstvenom sustavu.
Dok se u Americi pacijenti osjećaju opljačkanima od strane farmaceutskih giganata, u Bosni i Hercegovini se građani, koji cijeli radni vijek uredno izdvajaju postotke od plaće za zdravstvo, osjećaju potpuno napuštenima.
Na kraju, u surovom poretku modernog svijeta, i u Americi i u Bosni i Hercegovini sve jasnije dolazi do izražaja ista poruka: zdravlje i život postali su rezervirani samo za bogate.
Jer ako nemaš novaca za privatno liječenje, skupe terapije iz inozemstva ili ako tvoja priča ne prođe kroz val humanitarnih poziva i akcija, sustav te jednostavno prepušta statistici.
