Djeca koja nisu odustala – glas mladih koji mijenja Srbiju

Komemoracija je započela u 11h:52 min— u trenutku kada se prije godinu dana urušila nadstrešnica željezničke stanice. U tom trenu grad je zastao. Nije se čuo ni zvuk tramvaja, ni šum prometa. Samo tišina i šesnaest minuta sjećanja.

Na ulicama Novog Sada, među morem svijeća i cvijeća, studenti su još jednom pokazali da u Srbiji postoji snaga koja ne da da tuga utihne. Nisu došli zbog politike, nego zbog života — onih šesnaest koji su ugašeni, ali i onih koji tek trebaju započeti.

Majka nastradalog Stefana Hrke, Dijana Hrka, obraćajući se okupljenima, kazala je kroz suze:

“Hvala studentima što me održavaju u životu. Borim se da nijedna majka više ne zaplače. Ako institucije ne progovore, krenut ću u štrajk glađu.”

Studentkinja Nađa Šolaja poručila je okupljenima:

U 11:52 oduzeto im je pravo na život. Ne tražimo ništa više osim odgovornosti. Ako sistem ne zna štititi živote, onda ga treba mijenjati.

Dok se Novi Sad utapao u svjetlu svijeća, val podrške stizao je iz cijele regije.Studenti iz Zagreba, Sarajeva, Ljubljane i Podgorice objavili su zajedničku poruku:

“Vaša borba je i naša. Pravda za Novi Sad znači pravdu za svu našu djecu.”

Na društvenim mrežama šire se fotografije studenata, građana Srbije i regije, koji su došli samo s jednim ciljem: dati im podršku u traganju za istinom i za odgovornim, da se izvedu pred lice pravde.Ne traže osvetu, nego istinu.Studenti danas i cijelu godinu od tragedije: Ne mole za milost, nego za odgovornost.

Studenti su poručili:“Ako sistem ne zna čuvati živote, onda ga treba mijenjati.”

Ljudi su poslali poruku “Niste sami.”

Čak su i brojni profesori, liječnici i umjetnici stali uz studente, naglašavajući da su oni “glas savjesti jedne zemlje koja se budi.”

Na kraju komemoracije, dok je sunce tonulo iza mostova, male barke isplovile su na Dunav.

U njima — svijeće, cvijeće i tišina.Voda ih je nosila polako, kao da ne želi da se od njih rastane.

Na obali, studenti su stajali zagrljeni. Neki su plakali, neki šutjeli, ali svi su gledali istim pogledom — onim koji traži svjetlo u mraku. Netko je tiho rekao:

“Kad bi barem svaka ova svijeća zapalila savjest jednog čovjeka, više nikada ne bi bilo potrebe za komemoracijama.”

Dunav je ove večeri nosio više od svjetla. Nosio je poruku — da se pravda ne smije zaboraviti, a istina ne smije utopiti.

I dok barke nestaju niz rijeku, Novi Sad ostaje budan.
Zbog njih.
Zbog nas.
Zbog budućnosti koja još vjeruje u čovjeka.

piše: Sanja S.K.